Piše: Redakcija Sandžak Danas
Na zapadnim padinama Pešterske visoravni, u dolu punom vrtača, tanjira i bunara, nalazi se selo Doliće – nekadašnje Dolići – mjesto koje i danas čuva duh starih vremena, gdje se priče prenose kroz vjetar, a pamćenje kroz kamen i zemlju.
U ovom selu, Ćamil Sijarić je našao inspiraciju za jednu od svojih najdirljivijih priča. Kazuje o hrtu, poklonjenom zetu u Bihor, koji nije mogao da lovi po šumi, jer su mu nedostajale doline Dolića. Tugovao je kao čovjek u tuđini – suzu puštao, ali nije dozvoljavao da ga vežu. Jer, kako reče almazova čerka: “To nije pastorni, to je hrt”.
Takav je i Pešterac – vezan za svoj kraj srcem, a ne lancem.
Doliće leži između 1170 i 1250 metara nadmorske visine, u prostranom zapadnom krilu Pešterskog polja, s pogledom koji seže do brda Trojan. Kroz selo se ne prolazi slučajno – ono se posjećuje s razlogom, s poštovanjem. Pristupni put asfaltiran je tek 2017. godine, a i dalje čeka da ga putevi povežu sa Petnicom, Bijelim Poljem i ostatkom Bihora. Projekti o toj vezi postoje decenijama, ali skupljaju prašinu u fiokama administracije.
Uprkos zaboravu, Doliće diše. Pešterci kažu: “Dobro sam, sve dok mogu kosit.” Tako se ovdje mjeri zdravlje i snaga.
Pešterska magistrala, koja je trebala povezati Bijelo Polje i Novi Pazar, nikada nije prošla kroz Doliće. Ali prošla je nepravda, i hajdučka pohara. Stari putevi razaranja, koji su išli iz Šumadije i Bihora preko Buđeva i Giljeve, ostavljali su krvav trag i među muslimanima i pravoslavcima. Uvijek su najviše stradali obični ljudi – mještani Tolića, Srpska, Rasna, Buđeva, Tuzinja…
No, kako stara poslovica kaže – ako nekome možeš stati na put, ne možeš mu stati na sreću. Novi vjetrovi dolaze s izgradnjom autoputa Bar–Boljare–Beograd. Trasa ide tik pored Dolića. Možda je vrijeme da se ovaj kraj, konačno, probudi iz sna.
Doliće i okolina obuhvataju oko 2600 hektara, a mjesto broji više od 500 stanovnika. Glavna zanimanja su zemljoradnja, stočarstvo, trgovina i – naravno – odlazak u inostranstvo. Nekada je selo imalo i do 10.000 ovaca, i 1.500 goveda. Danas su te brojke smanjene, ali pamćenje o snazi domaćinstava, o zadrugama poput one Taša Turkovića, ostaje.
Škola s četiri razreda otvorena je 1947. godine, a mekteb 1956. rekonstruisan je 1998. Ipak, osjećaj da su Pešterci oduvijek zakinuti za obrazovanje i duhovnu brigu traje i danas. Još 1933. imam Hasan Kapetanović iz Ugla molio je vlasti za školu u tom kraju, jer su djeca bila rasuta po terenu i nepristupačnim planinama.
Doliće pamti imena svojih porodica: Šabaređović, Lekić, Kurtović, Kuć, Mulić, Fakić, Bibić, Turković, Seferović, Hasković… Selo koje je 1921. brojalo 38 domaćinstava, do 1961. naraslo je na više od 800 stanovnika. Danas, suočeno s migracijom i izazovima, traži načine da zadrži mladost i vrati nadu.
Pešter je nekada bio ekonomska zona aga i begova – bogatiji od industrijalaca Evrope. Danas je Pešter, i Doliće s njim, sve više i turistička destinacija. Zdrav zrak, pitoma priroda, bogata istorija i kulturno naslijeđe – sve to čini ovu visoravan draguljem Balkana.
A Doliće? Doliće je simbol tog zaboravljenog bogatstva. I mjesto gdje i hrt zna šta znači biti svoj na svome. Video snimak Fondacije Duljević pogledajte ispod teksta.