Perunika, Snagovo – U srcu planinskog pejzaža, gdje se miris dima iz starih peći miješa sa tišinom zaboravljenih sela, pronašli smo životnu priču Zuhdije Hajdarevića, čovjeka čije riječi ostavljaju trag u duši. Ovaj povratnik iz Snagova kod Zvornika, koji danas živi u selu Perunika, otvorio nam je vrata svoje kuće, ali i najintimnijih sjećanja.
Njegov glas je miran, pomiren, ali nijedna riječ nije bez težine. Najbolnije od svega, priznaje, bio je trenutak kada ga, nakon tri i po godine razdvojenosti zbog rata, njegova najmlađa kćerka nije prepoznala.
- – „Susret je bio neopisiv. Moja čerkica me nije odmah prihvatila. Dugo joj je trebalo… A kad je, jedne večeri u društvu druge djece, čula kako viču ‘babo’, došla mi je i rekla: ‘Moj babo’. Tek tada me primila kao oca”, prisjeća se Zuhdija, dok mu glas zastaje.
Tokom rata bio je u Beogradu, radio u građevinskoj firmi, dok su mu žena i djeca izbjegli u Tuzlu. Kontakt s porodicom održavao je preko radio-amatera iz Slavinovića, uz mnogo suza i nade da će ih opet vidjeti.
Kada su ga obavijestili da su njegova sela – Cerik, Brezik, Lisiće i Jezera – „oslobođena“, znao je šta to znači. „Rekao sam tada, ako su do danas bili živi – više nisu.“ No, čudom, svi su preživjeli.
Po povratku iz Slovenije, gdje je boravio kod brata do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, susreo se sa porodicom u Tuzli. Došao je usred noći, pronašao kuću u kojoj su boravili i zakucao. „Kada su otvorili vrata, djeca su spavala. Moj sin je već odrastao, veći od mene. Djevojčice su me gledale s nevjericom.“
Zuhdija i njegova supruga Mevlija dijele život već skoro 50 godina. Upoznali su se sasvim slučajno, na svadbi, gdje mu je, nakon što je bijeli zid obrisao svojim sakoom, upravo ona skinula kreč sa leđa. „Tada sam joj rekao – Mevlija, ti ćeš biti moja žena.“ I bila je.
Njihov brak je prošao kroz mnoga iskušenja, ali i mnogo radosti. Najveća im je, kažu, ponos što su im djeca završila fakultete i danas žive samostalno. „To nam je najveće blago“, govore uglas.
Danas, iako u poznim godinama, Zuhdija ne miruje. U 62. godini je položio vozački ispit – ostvario dječački san. Ima vlastito imanje, nekoliko desetina ovaca, traktor, kokošarnik, plastenik… I mir, onaj koji se godinama gradio poslije ruševina, iznova.
- – „Imam Škodu Fabiju, dovoljno za mene i moju domaćicu. Nekad odemo na svadbu, nekad na dženazu. Život ide dalje…“
I dok stara kuća stoji kao nijemi svjedok svega što je prošlo, nova kuća u Perunici priča priču o čovjeku koji je izgubio sve – i sve iznova stvorio. Priču o ocu koji je čekao zagrljaj kćerke. O ljubavi što se desila uz kreč na leđima. O ratu, povratku, životu. Pogledajte prelijep prilog ispod teksta.