U tišini jedne skromne kuće u Rožajama, gdje su zidovi svjedoci vremena, živi 82-godišnja Selima Kalač. Godinama sama, zaboravljena od onih koji su nekada činili njen svijet, ona provodi dane u postelji, ispod debelih deka, čekajući. Čekajući da se vrata otvore, da neko dođe, da joj pruži ruku i prozbori koju riječ.
Ako se uputite prema njenom domu, prvo što ćete primijetiti jeste reza na vratima, zatvorena komadom tankog drveta. Možda biste pomislili da je nana Selima otišla u posjetu komšinici. Ali ona je tu. Nepokretna, u svojoj tišini, prepuštena samoći koja, kako kaže, boli jednako kao i bolest.
Nana Selima nema porodicu koja bi je svakodnevno obilazila. Osim jednog bratanca, koji povremeno pokuca na vrata, nema ni gostiju, ni prijateljica, ni komšija koji bi svratili na kahvu ili donijeli osmijeh. Ulica ispred njene kuće oživljava glasovima prolaznika, ali niko od njih ne skreće ka njenom domu.
“Ko što je bolest teška, taka je samoća,” izgovara glasom u kojem se osjećaju godine i tuga, kao amanet onima koji je čuju. Riječi koje odzvanjaju kao upozorenje i molba u isto vrijeme – da ne zaboravimo one koji su nekada bili stubovi svojih porodica, one koji su nas voljeli i čuvali, a sada sjede sami, čekajući da ih se neko sjeti.
Njena priča nije samo priča o samoći jedne žene u Rožajama. To je priča o društvu koje sve češće okreće glavu od svojih starijih, o ljudima koji su nekada davali sve za svoju zajednicu, a danas žive nevidljivo.
Dok hladne zimske noći polako pristižu, jedno pitanje ostaje: hoće li nana Selima dočekati bar još jednog gosta? Ili će i dalje samo šapatom ponavljati svoju opomenu – da je samoća ponekad teža od same bolesti? Pogledajte potresnu priču ispod teksta.