Željezno Polje, opština Zenica – U kući staroj više od pola vijeka, na samom kraju sela, živi nena Badema – žena čija je životna priča ispisana bolom, dostojanstvom i nevjerovatnom snagom. Iako je ušla u desetu deceniju života, Badema još uvijek posti svaki dan Ramazana, sama brine o sebi i kući, a iz njenih riječi izbija ono što današnjim generacijama često nedostaje – zahvalnost i mir u duši.
„Prije 30 godina, moj muž nas je napustio. Mene i dvoje djece. Otišao je u Sloveniju, oženio se drugom i nikad se više nije vratio. Nikad mu halalit neću“, izgovara Badema sa suzom u oku i ponosom u glasu.
U skromnoj kući, bez vode u domaćinstvu i sa drvenim šporetom koji još uvijek grije i podsjeća na neka prošla vremena, ova hrabra žena provodi svoje dane.
- „Jedno dijete mi je umrlo, drugo se oženilo. Ostala sam sama. Snalazim se kako znam, komšiluk mi pomogne, donesu iftare, neko drva nacijepa, neko vodu donese“, kaže.
Badema nije ogorčena, iako život prema njoj nije bio blag. Suprug koji ju je ostavio, sin koji je umro mlad, borba s oskudicom i teškim uslovima – sve je to ostavilo trag, ali ne i slomilo njen duh.
- „Nekad nisam jela danima kad mi je sin umro, nisam ni sjedala. Srce mi se rasparalo, ali Allah mi je dao snagu.“
Kuća u kojoj živi ima oko 50 godina. Nekada je bila puna života, sada tek pokoja uspomena podsjeća na prošlost. Ipak, Badema ne traži mnogo.
- „Samo da sam zdrava. Kuća kakva god da je, meni je zlatna“, ponavlja nekoliko puta.
Komšije kažu da je Badema duša od žene. Uvijek spremna da popriča, da podijeli komad hljeba, da se zahvali za najmanju pažnju.
- „Danas niko ništa ne nosi na sebi, sve se promijenilo. Prije je bilo poštenja, bilo je stida, bilo je reda. Sad… sad ništa nije sramota“, kaže kroz sjetni osmijeh.
Nena Badema je simbol onih zaboravljenih duša koje žive tiho, u sjeni svakodnevice. Njena priča je svjedočanstvo jednog vremena koje nestaje i podsjetnik da iza svakih vrata postoji životna drama, dostojanstvo i nevjerovatna hrabrost. Pogledajte tv prilog, ispod teksta.