Rožaje – Nekada pun dječije graje i života, ovaj sandžački grad danas sve više podsjeća na mjesto tišine i nostalgije. Proces iseljavanja, koji je počeo još pedesetih godina prošlog vijeka, i dalje traje, ostavljajući Rožaje bez mladosti i nade.
Bošnjaci iz Sandžaka, poznati po izreci “trbuhom za kruhom”, decenijama napuštaju svoj kraj. Tokom Jugoslavije, mnoge porodice iselile su se u Tursku, gdje su, kako kazuju sagovornici, bili primorani da se odreknu prezimena i identiteta. Oni koji su ostajali u domovini, iz Rožaja su prodavali imanja i odlazili u nepoznato – u Njemačku, Luksemburg, Švedsku, Holandiju… nadajući se boljoj budućnosti.
Ali, kako kažu oni koji su to prošli, bolji život nije ih čekao. Često su se borili za opstanak u surovim i kamenitim predjelima, daleko od roditelja i zavičaja.
Za posljednjih 25 godina, sjever Crne Gore izgubio je više od 50.000 stanovnika. Rožaje danas gubi svoje ljekare, pravnike i inženjere – djecu koja su roditeljima ostavila samo uspomene i čežnju. Rezultat je grad u kojem ostaju starci i penzioneri, dok se kuće prazne, a sela zarastaju u korov.
Jedan od mještana ističe:
„Nije lako živjeti ovdje. Nema posla, nema perspektive. Djeca nam odu, a nama ostaje samo da čekamo poziv ili njihov dolazak na odmor. Novac koji pošalju ne može izliječiti dušu, niti zamijeniti njihovo prisustvo.“
Primjeri cijelih rodova najbolje oslikavaju razmjere iseljavanja. Porodica Murića, od 2003. godine do danas, izgubila je 141 člana koji su otišli u inostranstvo. Iz porodice Ramovića iselilo je više od 300 članova. Nekadašnje škole, koje su imale devet odjeljenja sa po 30 učenika, danas jedva skupe nekoliko đaka u razredu.
U jednoj mjesnoj zajednici, od 762 popisanih stanovnika 2003. godine, danas je zaposleno samo 12 ljudi. Broj stanovnika se od tada višestruko smanjio.
Roditelji iz Rožaja svoju starost provode u samoći, čekajući djecu da dođu na odmor, ili da ih barem vide preko video-poziva. Njihove ispovijesti su ispunjene tugom:
„Za majku je najteže kad ne može vidjeti svoje dijete i unuče. Kada ih čekamo za Bajram, a oni ne mogu doći. Srce nam se ispuni srećom kada dođu, ali čim odu – ostaje praznina i suze.“
S druge strane, oni koji su otišli, iako su uspješni, priznaju da ih srce i dalje vuče nazad:
„Lijepo je tamo, stvorili smo porodice i domove, ali pola srca mi je u Evropi, a pola ovdje, u Rožajama.“
Među rijetkima koji su odlučili da ostanu i budu oslonac roditeljima je Almin Murić, medicinski radnik iz Rožaja.
„Moj brat je otišao u inostranstvo, a ja sam odlučio da ostanem. Nisam mogao da ostavim roditelje same. Radim u Domu zdravlja, imam porodicu, i ponosan sam što mogu biti podrška svom ocu i majci. Nema te plate koja može zamijeniti osjećaj da si tu, uz svoje najmilije.“
Sagovornici se slažu da bi mladi ostajali kada bi imali priliku za posao i pristojan život. Nekada je fabrika „Gornji Ibar“ zapošljavala hiljade ljudi, a danas je sve ugašeno. Mladi su prinuđeni da odlaze, a roditelji da starost provode u tišini i iščekivanju.
- „Ako bi država stvorila uslove za zapošljavanje, niko ne bi odlazio. Svi bi ostali da žive ovdje. Ovako, Rožaje se polako gasi,“ poručuju naši sagovornici. Pogledajte emotivan prilog Munevere Sutović