Na nadmorskoj visini od 1200 do 1300 metara, u selu Pode, zaseoku Poljice, na samoj granici s Crnom Gorom, živi 62-godišnji Sajo Kovačević. Njegov život na Pešteru svjedoči o izdržljivosti, ljubavi prema rodnoj grudi i nomadskom duhu koji odolijeva vremenu.
Danas, Sajo živi sam u ovom nomadskom naselju, koje odiše tradicijom i surovom ljepotom Pešterske visoravni. Prije pet ili šest godina izgubio je majku, koja mu je do tada bila jedini saputnik u ovom oskudnom, ali srčanom životu. Uprkos samoći, ne žali se – njegov dom su beskrajni pašnjaci i surove, ali predivne planinske padine.
Kao mladić, sa porodicom je napustio Pešter i otišao u Makedoniju u potrazi za boljim životom. Ipak, ljubav prema rodnom kraju bila je jača, te se prije trideset godina vratio u svoje selo, odlučan da nastavi živjeti tradicionalnim nomadskim načinom života, brinući o svom imanju i stoci.
Sve do prije pet ili šest godina, Sajo nije imao struju. Živio je kao njegovi preci, uz svjetlost svijeća i fenjera, oslanjajući se na prirodu i vlastiti rad. Danas, kada je električna energija konačno stigla do njegovog doma, njegov život je donekle olakšan, ali su njegove navike ostale nepromijenjene. I dalje ujutro prvo pogleda u nebo kako bi procijenio kakav ga dan očekuje, i dalje živi u harmoniji s prirodom, svjestan da su mir i sloboda vredniji od komfora.
Pode i Poljice su mjesta koja polako izumiru, ali Sajo Kovačević ostaje dosljedan svom izboru. Njegova štala i krave su čišći i uredniji od mjesta gdje on sam živi, ali njemu to nije važno. Njegova priča je priča o posljednjem nomadu Peštera, čovjeku koji odbija moderni svijet, koji u svakoj zori vidi novo obećanje, a u svakom sutonu zahvalnost za ono što ima.