SJENICA – U srcu Pešterske visoravni, tamo gdje se vjetrovi miješaju s mirisima vune i uspomena, živi jedna od najraskošnijih tradicija bošnjačkog naroda – čilimarstvo. Tkanje čilima, koje je na prostor Sandžaka stiglo još iz pravca Perzije preko Osmanskog carstva, predstavlja više od zanata – ono je kulturno naslijeđe utkano u generacije žena čije su ruke stvarale umjetnost, ali i obezbjeđivale egzistenciju porodicama.
Posebna odlika sanđačkog čilima jeste njegova dvostrana upotreba – oba lica su identična, a mustre odišu simbolima sreće, blagostanja, ljubavi i zaštite. Svaka šara – bilo da je riječ o cik-cak liniji, motivu srca, „lutkici“ ili vjencu – ima svoju priču, emociju i poruku. Cik-cak linija, na primjer, molitva je za ravnotežu u životu, dok cvjetne šare otkrivaju ženinu radost i nadanja.
U prošlosti, čilim je bio neizostavni dio svakog doma – u sobama gdje su se primali gosti, u devojačkoj spremi, na svadbama, rođenjima, sunetima i dženazama. Bio je svjedok svih važnih trenutaka jedne porodice. Najljepše šare tkanja bile su rezervisane za devojačku spremu, a mustra “vijenac” je smatrana najcjenjenijom – simbolizovala je neraskidivost braka i porodične sreće.
Izrađivani ručno od vune sjeničke pramenke i merino ovce, čilimi su zahtijevali nevjerovatnu preciznost, pamćenje i fizičku izdržljivost. Starije tkalje svjedoče da je pamćenje mustri bilo poput unutrašnje mape – bez šeme, samo po osjećaju i sjećanju.
U industrijsko zlatno doba čilimarstva, posebno 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, sjenička zadruga „PIK Pešter“ i firma „Vojn Popović“ iz Novog Pazara zapošljavale su stotine tkalja. Čilimi su putovali daleko – sve do Italije i kabineta stranih predsjednika.
Danas se čilimi, nažalost, sve rjeđe viđaju u domovima. Umjesto da krase sobu, završavaju na tavanima, dok mladi više pažnje posvećuju ekranima nego razbojima. Ipak, entuzijastkinje u Sjenici i okolini i dalje prenose znanje kroz radionice, pokušavajući spasiti ono što vrijedi više nego ikad.
“Kad tkam, zaboravim na sve drugo. U tome je terapija i mir. A i radost kad neko uđe i divi se čilimu – znaš da si uradio nešto što traje duže od jednog života,” kaže jedna od starijih tkalja.
Sjeničko-pešterski čilim je 2018. godine uvršten na nacionalnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa Srbije. Ipak, uprkos tom priznanju, bez organizovane podrške, finansija i edukacije novih generacija, prijeti mu zaborav. „Ne smijemo dozvoliti da uložimo sredstva samo radi promocije – već moramo sačuvati duh, metodu i dostojanstvo ovog zanata,“ poručuju iz Udruženja „Sandžački čilim“.
Kao što kaže stara tkalja, „četkicom vodu i malo duše“, čilim se čisti. A narodna duša, dok god diše u tom tkanju – ima nade da će ovaj sanđački simbol, baš poput svojih dvaju lica, opstati i u vremenu koje dolazi. Pogledajte va video prilog Free media ispod tekata.