Rožaje, pitomi grad u sjevernom dijelu Crne Gore, danas se suočava s tihom tragedijom – odlaskom mladih, cijelih porodica i urušavanjem zajednice koja ostaje bez nade i budućnosti. Godinama, ovo mjesto lagano gubi ono najdragocjenije – svoju mladost.
Proces iseljavanja iz Sandžaka, a naročito iz Rožaja, traje decenijama. Počeo je još 1950-ih, kada su pod okriljem takozvanog “džentlmenskog sporazuma” stotine hiljada Bošnjaka iselile u Tursku, odričući se imena, identiteta, pa i vlastitog jezika. Napuštali su svoja ognjišta u nadi za boljim životom, a dočekala ih je borba – ne samo sa siromaštvom, već i s gubitkom sopstvenog korijena.
Danas, Rožaje sve više podsjeća na grad staraca. Ulice su tiše, školska dvorišta praznija, a dječiji glas sve rjeđi. Statistika govori sve – samo u jednoj mjesnoj zajednici, od 762 stanovnika zabilježenih 2003. godine, danas je zaposleno svega 12 ljudi. Škola koja je nekada imala 270 učenika, sada ih ima jedva stotinu. Nekada su postojala dva odjeljenja prvog razreda, danas – samo jedno, s devet đaka.
Brojne porodice, poput Murića i Ramovića, masovno su otišle – u Njemačku, Luksemburg, Švedsku. Samo iz porodice Murić, više od 140 članova napustilo je domovinu od 2003. godine.
Ostaju roditelji, koji dane provode u iščekivanju telefonskog poziva, a godine u nadi da će djeca doći na godišnji odmor. Srce se obraduje kada ih vide, ali već u polovini boravka ponovo zavlada tišina i strepnja. Suze se kriju, a tuge ne pokazuje – da se djeca ne zabrinu. Ali bol ostaje.
- „Ne mogu da se naviknem. Nikad. Nikad nije svoj dom kad nisu tu“, govori jedna majka, dok drži unuka za ruku. „Sve je prazno bez njih.“
Iako su mnogi iz Rožaja uspjeli u dijaspori, osnovali porodice i izgradili domove, čežnja za rodnim krajem ne prestaje. Neki dolaze samo ljeti, drugi ni tada. Nerijetko, povratak kući dešava se samo zbog sahrane roditelja.
- „Kad zazvoni telefon, uvijek pomislim na najgore. Tada bih najviše volio da sam tu, da im pomognem, da ih odvedem doktoru, da sam uz njih“, kaže jedan gastarbajter iz Luksemburga.
Ipak, ima i onih koji su odlučili ostati. Među njima je Almin Murić, medicinski radnik iz Rožaja. „Moj brat je otišao, ali ja sam ostao. Da budem uz oca, da budem uz majku. Da sačuvam ono što su nam preci ostavili – poštovanje, ime, porodicu.“
Almin se oženio, ima troje djece i ne žali zbog odluke. „Nema tih para koje mogu da plate osjećaj da si kod kuće, među svojim narodom, da znaš svakog prolaznika, da znaš ime svakog komšije.“
Razlozi odlaska su jasni – nema posla, nema nade. Nekadašnji giganti poput Gornjeg Ibra, koji su zapošljavali hiljade radnika, danas ne postoje. Nema industrije, nema ulaganja. Mladi nemaju perspektivu, a žene sve češće, kao i muškarci, odlaze da rade vani.
„Da država ulaže u sjever, svi bi ostali. Samo kad bi bilo posla“, poručuju mještani.
Rožaje je nekada bilo mjesto života, zajedništva, osmijeha. Danas, postaje simbol demografskog urušavanja Crne Gore. Ako se ovakav trend nastavi, pitanje je ko će ostati da upali svjetlo na kraju dana.
No, Rožajci, ma gdje bili, ne zaboravljaju – ni svoju školu, ni svoju česmu, ni svoje roditelje. I u toj nadi, da će se jednog dana vratiti, opstaje i ovaj grad – usprkos svemu.