Nekada je u Osmanbegovom selu, koje pripada bjelopoljskoj opštini, život bio dinamičan, ispunjen radom i zvukovima dječije igre. Danas su njegove ulice tihe, a kuće, nekad pune života, polako prekriva korov. Među rijetkim stanovnicima koji su ostali, nalazi se porodica Smakić, posljednji čuvari tradicije i svjedoci vremena u kojem su generacije odrastale uz poljoprivredu i stočarstvo.
Semir Smakić s tugom priča o promjenama koje su pogodile selo, naglašavajući da je nekada posjedovao stado od 150 ovaca, dvadesetak krava, dok su konji i ostala stoka bili svakodnevni prizor na livadama. Danas, kako kaže, sve se svelo na minimum. Ratarske aktivnosti koje su bile uobičajene – sadnja, žetva, košnja – sada su svedene na sporadične pokušaje održavanja tradicije, jer je omladina napustila selo, odlazeći prema gradovima i zapadnim zemljama u potrazi za boljim životom.
Prirodni potencijali ovog kraja ostali su nepromijenjeni – plodna zemlja, bogati pašnjaci i izvori svježe vode čine ga idealnim za stočarstvo i poljoprivredu. Ipak, sve to gubi na značaju u nedostatku radne snage i mladih ljudi spremnih da nastave porodične poslove. Oni koji su ostali, svjesni su da bez ljudi selo gubi dušu. Nekadašnje oranice zarastaju, a kuće, u kojima su se generacije rađale i odrastale, danas zjape prazne.
Pitanje opstanka sela ostaje otvoreno. Meštani primjećuju da se dijaspora redovno vraća tokom ljeta, ali nakon nekoliko mjeseci selo ponovo utone u tišinu. Niko se ne odlučuje na povratak, a trend iseljavanja prijeti potpunim nestankom sela kakvo je nekada bilo. Semir Smakić se pita koliko još dugo mogu odolijevati surovoj stvarnosti. Možda su upravo oni posljednja generacija Osmanbegovog sela, posljednji svjedoci jednog vremena koje neumitno odlazi u zaborav.