Posebno istaknuto: period borbe muslimana s četnicima u Bihoru i Sandžaku (1941–1944)
PETNJICA/BIHOR – U 98. godini života, Faik Adrović (u dokumentima i Hadrović), predsjednik boračke organizacije u Petnjici, bivši privrednik i javni radnik, svjedoči jedan čitav vijek sjećanja. U razgovoru vođenom u njegovoj kući, Faik se vraća u vrijeme kada su muslimani Bihora i Sandžaka nosili teret okupacije, upada, odmazdi i straha – posebno tokom obračuna sa četničkim formacijama.
Rođen 1927. u Donjoj Vrbici, od oca Jupa i majke Drage (rođ. Cikotić iz Trpezi), Faik odrasta u kraju bez puteva i sa trgovinom koja se na konjima probijala do Ulcinja, Kotora i Dubrovnika. „Zemlja, stoka i znoj – to je bila naša trgovina,“ prisjeća se, navodeći da su šećer i so stizali na samarima, a petnaestak kilometara do Petnjice prelazilo se pješke ili na konju.
1941–1944: Crni hod po Bihoru
Okupacijom 1941. godine prostor Sandžaka i Bihora našao se između italijanske i njemačke zone, a lokalne zajednice muslimana i Srba bile su izložene pritiscima i propagandi. Faik svjedoči da su četničke jedinice pod komandom Pavla Đurišića planirale „da se uništi Sandžak i spoji sa dijelovima Srbije, ‘da nema muslimana’“, dok su pojedini italijanski administrativni aranžmani potpirivali međunacionalne tenzije.
- „Naši su ljudi tada bježali u brda, čuvali straže, palili vatre kao znak slobodne teritorije – noć za noć, da selo zna kuda se može proći“, kaže Faik, podsjećajući na 1943/44. i prolazak jedinica Peka Dapčevića ka Beogradu.
U tim godinama, napadi četničkih odreda i odmazde nad muslimanskim stanovništvom ostavili su duboke ožiljke. „Sandžak je tada hodao po staklu – svaki izlazak iz kuće mogao je biti posljednji,“ govori Faik, naglašavajući da su seoske straže, noćna dežurstva i snalazilačka mreža glasnika bili jedina zaštita „dok ne prođe zlo preko brda“.
Mladić koji je htio u brigadu
Iako „čoban koji muze koze“, Faik se kao mladić prijavljuje u narodnooslobodilačke jedinice. Porodične tragedije, pogibije rođaka i stalni strah nisu ga pokolebali. „Tetka me na prag vratila – bičem i suzama: ‘Ostaćemo sami’“, prisjeća se kroz osmijeh koji skriva težinu odluke. Rat, kaže, „niko ne bira, ali se biraju ljudi kakvi ćemo iz njega izaći“.
Nakon rata: škola, uniforma i služba narodu
Poslije oslobođenja završava školu rezevnih oficira, službuje od Negotina do Zaječara, napreduje do kapetana prve klase i odlazi na vježbe u Bileću, Sarajevo i Split. Vraća se kući – matičar, vojni referent, odbornik, čovjek koji na planini Savin Bor otvara prodavnicu i 16 godina snabdijeva sela, stižući konjima preko krševitih prevoja.
Kasnije, kao privrednik, gradi „pjacu“ u Petnjici, dovlači robu „Slobode“ iz Novog Pazara i podiže kuću „za svu djecu i unučad – a danas je puna ključeva, prazna od koraka“, govori tiše. „Bihor se iselio – kuće su lijepe, a svjetla malo.“
Čuvar spomenika i datuma
Kao predsjednik Saveza boraca u Petnjici, Adrović godinama brine o spomen-obilježjima i memorijalnoj kulturi. Uporno traži da se dan oslobođenja Bihora precizno zabilježi, jer „ako nije zapisano – kao da nije ni bilo“. Više puta je, kaže, mijenjao i obnavljao ploče na Turjaku nakon polemika oko natpisa iz 1948. i uzroka stradanja – birajući istinu i pijetet, a ne dnevnopolitički jezik.
Porodica, ponos i tiha tuga Bihora
Sa suprugom (preminula 2015) iz Korača odgojio je veliku porodicu: pet sinova i četiri kćeri, rasute od Petnjice do Njemačke, Francuske i Luksemburga. Dvoje djece sahranio je u mladosti – „daleko je bila bolnica, a putovi još dalje“. Na stolu drži uredno složene fotografije i bilježnice: materijal za drugu knjigu sjećanja.
- „Svi smo isti – svi nosimo majčino mlijeko i krv“, kaže. „Ako se sjećanje ne čuva, vjetar ga odnese.“
Poruka generacijama
- „Vratite se zemlji ako možete,“ poručuje mladima. „Krave i livade ne lažu: vrate onoliko koliko u njih uložiš. Nije sramota čuvati svoje.“ A on će, kaže, „dok god noge slušaju“, obilaziti spomenike i zapisivati imena – „jer iza imena stoje životi“.
Ključni okvir: borba muslimana s četnicima u Bihoru/Sandžaku (1941–1944)
-
Kontekst: Okupacija i preklapanje interesnih zona; razorna uloga četničkih formacija u Bihoru i Sandžaku uz odmazde nad muslimanskim stanovništvom.
-
Faikovo svjedočenje: Organizirano zastrašivanje, paljevine, pritisci i planovi da se “očisti“ prostor; seoske noćne straže, znakovi „slobodne teritorije“ vatrom na uzvišenjima.
-
Ishod: Uporna samonikla odbrana sela do konsolidacije oslobodilačkih snaga i prolaska jedinica Peka Dapčevića; poslije rata – težak povratak normalnom životu, ali s trajnim ožiljcima i raseljavanjem. POgledajte cijelo svjedočenje ispod teksta.