Na Pešterskoj visoravni, skrivenoj iza sedam planina i okovanoj snijegom, život teče drugačije. Temperatura nerijetko pada i do -43 stepena, ali u ovoj surovosti krije se neobična ljepota – dugovječnost, zdravlje i srdačnost ljudi.
Kad smo stigli, dočekalo nas je -25 stepeni i smetovi viši od vozila. A ipak, ništa nas nije moglo spriječiti da upoznamo one koji su najvrjednije blago ovih prostora – ljude. Među njima je i Maša, vitalan starac od 105 godina, koji se ponosno prisjeća mladosti:
- „Čuvao sam krave, radio u polju, a nisam znao za doktora. Možda me to održalo.”
Na Pešteri, gdje su zime oštre, a ljeta kratka, svakodnevnica je i dalje ispunjena poslom. „Radim po tri sata dnevno, nije to kao u Njemačkoj”, kaže jedan domaćin, „ali ni ne sjedim. Ako se ulijeniš, odmah se osjeti.”
Neki još uvijek ručno kose hektare zemlje, spremaju drva, hrane stoku i odlaze u čaršiju. Iako mlađi sve više odlaze u inostranstvo, stariji čuvaju ono što su naslijedili – zemlju, običaje i zdravu hranu.
U ovim krajevima, zdravlje je prirodan dar. Rijetko ko ide ljekaru. „Jednom u 30 godina, ako se baš nešto desi”, kažu mještani. Jedan od njih, iako ga je bik teško povrijedio, danas bez problema kosi i nosi drva. Tajna? „Zdrava voda, zrak, mlijeko i domaća hrana. Ne jedemo iz mesare – sve je naše.”
Pušnice su pune stelje, pršute i domaće kobasice. Sir se čuva u kamenim kacetima, a za doručak se obavezno jede luk – crni i bijeli.
„Ako ne pojedem luk, kao da nisam doručkovao”, kaže jedan domaćin sa osmijehom.
Porodica i međusobno poštovanje ključni su za ovdašnje ljude. Maša, koji se oženio u 80. godini života ženom 40 godina mlađom, kaže:
- „Nikad mi nije rekla ružnu riječ. Takvu ženu ne bih zamijenio ni da sam bio car.”
Za njih je sreća jednostavna: topao dom, zdrava hrana, i mirna duša. „Ako hoćeš da budeš zdrav – ne sekiraj se. Ne misli tuđe, ne komentariši, živi svoje”, poručuje Maša, dok lagano pije toplo mlijeko.
U vremenu kada svi traže eliksir mladosti i zdravlja, možda bi trebalo zaviriti na Pešter. Tamo gdje se i danas zakolje jaganjac za zimnicu, gdje djeca šalju novac iz dijaspore, a stari s ponosom čuvaju ognjište. Gdje se bol ne mjeri u brojevima, već se liječi rakijom, osmijehom i upornošću.
Pešter nije samo visoravan. To je škola života. I dokaz da kad čovjek živi u skladu s prirodom – ona mu uzvraća dugovječnošću i smirajem.