Živimo u dobu kada nas tehnologija obavija sa svih strana, stvarajući iluziju povezanosti dok nas istovremeno gura u provaliju otuđenosti. U ovom modernom svijetu, često se nađemo čeznući za prošlim vremenima – erom bez digitalnih ekrana i virtualnih identiteta, kada su se radost i zadovoljstvo nalazili u najjednostavnijim stvarima.
Sjećanja nas vode nazad u dane naše mladosti, u vrijeme koje smo proveli u toplini malih zajednica, gdje su komšije bili više od prijatelja – oni su bili porodica. U tim trenucima, sreća je bila jednostavna i neopterećena, a svaki dan donosio je nove razloge za radost. Svi bi trebali da imamo po jednog prijatelja koji ima tu vrstu iskrenosti u sebi, koja budi nostalgiju za prošlim vremenima. U našem životu takav je Adnan, samouki programer, fotograf i grafički dizajner, koga vrijeme i tehnologija nisu ni malo promijenili, i koji odiše starim vremenima. Ove riječi su podstrek da i vi pronađete svog “Adnana”.
Vratite mi moj život. Vratite mi vrijeme bez zlobe, vrijeme bez sujeta. Vratite mi one dane kada je sreća bila jednostavna i neopterećena, kada su male stvari pružale neizmjernu radost.
Sjećam se beskrajne sreće života u maloj mahali, gdje su svi znali sve o svima, gdje su komšije bile više od toga – bile su porodica. Vratite mi miris pogače koji se širio ulicom dok sam se vraćao kući, miris koji je govorio da si blizu doma, blizu sigurnosti i ljubavi.
Vratite mi posedak, te večeri ispunjene smijehom i toplinom, gdje su priče i šale komšija odzvanjale kroz noć. Želim da se vrate ispraćaji u vojsku, ti dani kada smo se smejali i plakali zajedno, slavili i tugovali. Groteskni svatovi, sa svojom neponovljivom mješavinom radosti i ludila, gdje je svaka svadba bila praznik za cijelu mahalu.
Vratite mi one gužve u autobusu, te zajedničke Nove godine, kada smo svi, kao jedno, dočekivali nadu i snove. Želim nazad taj osjećaj sreće kad pijemo “zajedničku slatku” zbog kupovine zastave, taj ojsećaj zajedništva i ponosa koji je spajao sve nas, bez obzira na sve naše razlike.
Vratite mi one nane blage naravi i umilna osmjeha, one koje su znale sve tajne života i koje su svojim blagim pogledom mogle da isceljuju srca. Želim opet osjećaj radosti zajedničkog rada u bašti, te mirise bikine sofre, kada je svaki obrok bio gozba, ne samo za tijelo, već i za dušu.
Želim nazad osjećaj sreće kada se otac petkom vraća sa posla iz “Jošanice”, kada je svaki vikend bio praznik, kada smo svi bili zajedno. Hoću nazad i odlazak u mekteb sa cjepanicom pod rukom, te dane kada je učenje bilo avantura, a škola mjesto susreta i rasta.
Ne bi mi bilo mrsko otići u školi u “ćošak”, samo da mi vratite to vrijeme. Ne tražim povratak mladosti, već povratak osjećaja zadovoljstva i sreće koji su bili sastavni dio tog vremena. Vremena kada nije bilo mnogo materijalnog, ali su duše bile prepune radosti.
Tiho i neprimjetno putujemo kroz vrijeme. Kosa nam mijenja izgled, nestaje iskrenog smijeha, a mi odosmo u neko drugo vrijeme. Vrijeme bez radosti. Bez sreće. Ali u našim sjećanjima, u pričama koje prenosimo, u mirisima i zvucima koje pamtimo, to vrijeme i dalje živi. I možda, samo možda, možemo pronaći način da te trenutke radosti ponovo prigrlimo, makar i na trenutak.
