Bajro Župić ostavio dubok trag u Novom Pazaru i Partizanu!
Uvek motivisan, odlučan, britak, žustar, omiljen i voljen od strane armije navijača Partizana. Sve to i još više bio je Bajro Župić u vremenu kad je fudbal imao dušu i kad su dekor na stadionima simpatizeri bojili samo pjesmom i transparentima.
Pokretačka snaga Novog Pazara preko noći je postao čovjek zadatka u Partizanu i na velika vrata ušao u anale jugoslovesnkog fudbala. Dvije titule, Kup i Superkup Jugoslavije čine ga najtrofejnijim novopazarskim fudbalerom.
Kad je uvedeno vanredno stanje, višak slobodnog vremena proveo je u krugu supruge Elvire, sinova Seada (25), Semira (22), Emira (20) i ćerke Dine (15).
– Kuća je u blizini šetališta, pa sam mogao da po nekoliko minuta dnevno prošetam. Proći će i ovo ludilo, ali u fudbalu više ništa neće biti isto. Biće manje novca i iznenadićemo se koji će sve klubovi bankrotirati ili više neće biti u vrhu evropskog i svjetskog fudbala – kaže Bajro Župić.
Razgovor pomno prati najmlađi član porodice, talentovani libero OK Novi Pazar, simpatična Dina. Njen babo, vječiti momak novopazarskog fudbala, prije tri i po mjeseca proslavio je 60. rođendan.
– Ne mogu da s naviknem, još ne vjerujem da se toliko nakupilo. Veličina Partizana i navijača je da nikad ne zaboravljaju nekadašnje igrače. Dobio sam mnogo čestitki, stigle su i od Novog Pazara.
Ispostavilo se da mu je ulazak Novog Pazara u drugoligaško takmičenje 1984. godine promjenio život i karijeru iz korijena. Plavi su igrali meraklijski, sa 57 golova bili najefikasniji, ali ni to nije bilo dovoljno za društvo najboljih. Jedna od prelomnih utakmica odigrana je krajem aprila pre 35 godina na Karaburmi, OFK Beograd je pobijedio (2:0) i pobjegao nedostižna tri boda.
– Sve je bilo na našoj strani, osim sudije. Prije jednog od dva gola dosudio je sudijsku loptu i podbacio je između mene i igrača OFK Beograda. Pokupio sam je, ali bez razloga je tražio novo izvođenje. Sudija iz Šapca je na 20 metara od gola rukom dodao loptu usamljenom Draganu Markoviću i pored svih nas ukopanih u mjestu i golmana Jovanovića sa ivice šesnaesterca lagano pogodio mrežu. Krenuli smo da skidamo dresove s namjerom da napustimo teren, više se i ne sjećam na čiji nagovor smo ostali do kraja, još nam je isključen Kostić. U sljedećem kolu, u pobjedi nad Bregalnicom (3:0) dobio sam crveni karton i tri utakmice kazne. Kasnije nismo iskoristili poraz OFK Beograda u Štipu, jer smo izgubili kao gosti od OFK Titograda. To je bio kraj svih nadanja.
Ta i nešto kasnije utakmica amaterskih selekcija Jugoslavije i Rumunije u Kruševcu bile su ključne za iskorak u karijeri.
– U Kruševcu me lopta slušala, u pobjedi (4:1), postigao sam treći gol. Odmah posle utakmice Partizan je došao na prijateljsku utakmicu u Novi Pazar, pobedili smo 2:1.
Tog dana došlo je do prvog kontakta sa crno-belima.
– Ispred svlačionice čekali su me Nenad Bjeković i Momčilo Vukotić, želeli su da čuju da li bih prešao u Partizan. Ništa nisam obećao, a u meni je sve kuvalo. Utakmicu su pratili menadžer Dinama i Fahrija Dautbegović, bivši golman zagrebačkog kluba. Sa njima i mojim najboljim prijateljima veče sam proveo u motelu Sopoćani, tada se dogodio onaj stampedo na Hejselu. Gledali smo utakmicu, pričali, ali sve moje misli išle su u pravcu Partizana.
Prošlo je mjesec dana od prvog susreta sa legendama Partizana do telefonskog poziva.
– Nazvao je Vukotić, ispričao sam mu ko me svi zove i da ne znam šta da radim, a prije nego je spustio slušalicu, rekao je da nigde ne mrdam jer će za pet sati doći čovjek po mene. Srce je htelo da iskoči, u Novi Pazar je stigla zastava 101, a u njoj nedavno preminuli Dušan Grujić, dugo godina predsjednik TK Partizan. Sledećeg dana sam se brzo dogovorio sa Zdravkom Lončarom, Žarkom Zečevićem i Momčilom Vukotićem. Otac je u to vrijeme počeo da gradi kuću i od novca koji sam dobio je i završio. Bio je ponosan na mene.
Na debi u Partizanu Bajro je čekao ne gubivši strpljenje i te sezone odigrao je 24 utakmice.
– Pobijedili smo Budućnost (2:1), dva dana kasnije poginuo je Mance, na toj utakmici iz penala je postigao i poslednji gol. Pobjeda u Osijeku (1:0) izbacila me u prvi plan. Izgledalo mi je da sam igrao kao i obično, ali Miodrag Bajović mi kaže ,,pokidao si”. Bio sam igrač utakmice, sreći nije bilo kraja, tada je to imalo vrijednost.
U poslednja dva kola crno i crveno – bijeli ušli su poravnati. Šampionske bodove Partizan je uzeo u sledećem kolu u Zagrebu.
– Kod 0:0 izašao sam, posle solo prodora, ispred golmana Marića i oklevao sa udarcem. Vodili smo do 73. minuta, da bi Abdulahi svirao dva penala, oba ispravno. Kod prvog sam oborio Boru Cvetkovića, za dva minuta su preokrenuli, da bismo u narednih pet postigli dva gola za trijumf – 3:2. Preokret su uneli klinci Bogdanović i Pantić.
Partizan i Crvena zvezda ušli su u utakmice poslednjeg kola sa istim brojem bodova, ali crno-bijeli za gol bolji. Partizan je kao domaćin pobjedio Željezničar (4:0), a Zvezda na Koševu nadvisila Sarajevo – 3:0.
– Mogli smo do 20. minuta da damo deset golova da Janjuš nije činio čuda na golu. Dobro se sjećam da sam Pantiću asistirao za četvrti gol. Poslije je došla ona rašomonijada sa Šajberom, ali na kraju je pobjedila pravda i titula nam je ostala.
Kod Bjekovića je najviše igrao.
– Znao je svakom igraču da priđe očinski, mene je voleo. Veliki je čovek. Kod Jusufija u početku nisam bio u prvom planu, ali čim je teren lošijeg kvaliteta ili vremenske prilike nisu najbolje, bio sam u sastavu. Igrali smo tada, možda, i najlepši fudbal. Moca Vukotić je čovek i po, a kod Ivana Golca skoro da nisam ni igrao. Nije me bilo u njegovim vizijama, poštujem i to.
Nedavno je Sead Hadžibulić, bivši fudbaler Novog Pazara izjavio da Gradski stadion treba da ponese ime Bajra Župića, zbog svega što je dao fudbalu, ali i zbog ljudskih kvaliteta.
– Prija kad se nešto tako čuje – u skromnom stilu kaže Župić.
FOTO: P. Lešević / Bajro Župić sa ćerkom Dinom
Preuzeto sa Sportski Žurnal
