Autor Suad K Zoranić
Pitanje jezika, identiteta i kulturnog sjećanja uvijek je bilo ključno za narode poput Bošnjaka u Sandžaku, koji su se često suočavali s pritiscima asimilacije i gubitka vlastitog identiteta. Dokumenti poput ovog iz 1945. godine, pronađenog u Tutinu, pružaju neosporne dokaze o jeziku kojim su Bošnjaci govorili i pisali na prostoru Sandžaka.
Na prvi pogled, ovaj dokument iz vremena komunističke vlasti ne odaje dojam povijesne važnosti, ali zapravo nosi duboku simboliku. Napisano na ćirilici, što je tada bilo uobičajeno zbog srpskog obrazovnog sistema Kraljevine Jugoslavije i kasnije komunističke vlasti, ali jezički je dokument u potpunosti napisan na ijekavici, specifičnoj za bosanski jezik. U njemu se koristi riječ “vijeće” i “prosvjetni”, termini karakteristični za bošnjačku jezičku tradiciju, a ne “veće” i “prosvetni”, što bi bio karakterističan oblik za srpski jezik. Upravo to dokazuje da se na ovim prostorima koristio bosanski jezik, uprkos tadašnjim ideološkim pritiscima.
Tragično je što su Bošnjaci do devedesetih godina gotovo u potpunosti izgubili osjećaj za vlastiti identitet. Paradoksalno, Albanci s Kosova su nas i dalje nazivali Bošnjacima, dok smo mi sami, zbog političkog i društvenog pritiska, zaboravili taj naziv. Eksperiment stvaranja jugoslavenske nacije, koji je uključivao asimilaciju i identitetsku konfuziju, doveo je do toga da Bošnjaci budu prvo ignorisani kao narod, a zatim 1974. upisani kao “Muslimani” s velikim “M”.
Ovakvi procesi, koje bismo mogli nazvati prisilnom asimilacijom, dodatno su zamagljivali svijest o historijskom kontinuitetu bošnjačkog jezika i identiteta. Iako smo kasnije dobili priznanje nacionalnosti, tragovi te asimilacije ostali su duboko ukorijenjeni, što je dovelo do toga da veliki dio našeg naroda i danas negira vlastiti jezik i tradiciju.
Dokument iz 1945. godine neosporno pokazuje da se u Sandžaku govorilo i pisalo bosanskim jezikom. To što je napisan na ćirilici, ne umanjuje njegov značaj, jer je sadržinski i pravopisno jasno bosanski. Ovo nas podsjeća na važnost očuvanja našeg kulturnog i jezičkog nasljeđa, te na to da dokumentujemo i širimo svijest o našoj historiji.
Danas, s historijskim distancama i pristupom arhivama, jasno je da je bosanski jezik bio duboko ukorijenjen u svakodnevnom životu Bošnjaka Sandžaka, čak i pod režimima koji su pokušavali nametnuti drugačiji identitet. Povratak nazivu “Bošnjak” devedesetih godina prošlog vijeka bio je prvi korak ka revitalizaciji našeg identiteta, ali pred nama je još mnogo posla kako bismo osigurali da se slični zaboravi ne dogode ponovo.
Dokument poput ovog ne treba biti samo povijesni artefakt; treba da bude simbol podsjetnika za buduće generacije — da nikada ne zaboravimo ko smo, kako smo govorili i šta smo prošli. Jer, bez jezika i sjećanja, nema ni naroda.
