Donja Pešter, Ramoševo – Na prostranim proplancima Pešterske visoravni, gdje se život oduvijek mjerio radom, strpljenjem i izdržljivošću, živi Zaim Fazlić, sedamdesetčetvorogodišnji domaćin iz sela Ramoševo. Njegova priča podsjeća na ono što mnogi danas zaboravljaju – da se dostojanstvo života na selu ne gradi bogatstvom, već radom i upornošću.
U dvorištu svoje stare kuće Zaim i danas ne miruje. Iako ga godine i povreda noge pomalo usporavaju, ruke su mu i dalje vrijedne. Ovih dana, dok se bliži Bajram, odlučio je napraviti nekoliko drvenih stativa kako bi žene u kući imale gdje okačiti ćilime i veš.
“Moram nešto da uradim. Nije za mene da sjedim i gledam. Čovjek mora da se pomjeri koliko može”, kaže Zaim uz osmijeh.
Iako Pešter ima bogatu prirodu, čist vazduh i plodne pašnjake, mnogi mještani suočavaju se s jednim velikim problemom – lošom infrastrukturom. Ramoševo je, kako kaže Zaim, praktično odsječeno od okolnih sela. Put prema Leskovi, Melajama i drugim selima godinama nije završen, pa mještani često moraju obilaziti dugim pravcima prema Tutinu ili Novom Pazaru.
“Najgore je što smo odsječeni. Da imamo put prema Leskovi ili Melajama, sve bi bilo lakše. Ovako se i auto brzo pokvari na ovom putu. Čim malo voziš, odmah stradaju amortizeri i dijelovi”, objašnjava Fazlić.
Mještani su čak pokušavali da sami prikupe novac kako bi dio puta asfaltirali, ali radovi nikada nisu završeni do kraja. Kao i u mnogim pešterskim selima, i u Ramoševu se osjeti odlazak mladih. Zaimov najstariji sin danas živi u Njemačkoj sa porodicom, dok ostali rade na građevini.
“Nekad je bilo stoke, rada i naroda. Imao sam pedeset ovaca i deset krava. Danas djeca neće stoku, radije idu na građevinu”, kaže Zaim.
Danas u domaćinstvu drži tek jednu kravu – dovoljno za mlijeko, sir i surutku, bez kojih, kako kaže, ne može zamisliti život.
“Bez mesa mogu, ali bez mlijeka i sira ne mogu. Na tome smo odrasli.”
U staroj kući u kojoj je rođen, Zaim i danas čuva sofru, veliki drveni sto oko kojeg se nekada okupljala cijela porodica.
“To su bila vremena radosti. Dvanaest ljudi sjedne za sofru i svi jedu zajedno. Danas toga ima sve manje”, prisjeća se.
Djeca su mu predlagala da sruše staru kuću i izgrade novu, ali Zaim nije pristao.
“Rekao sam im – dok sam ja živ, ova kuća se neće rušiti. U njoj sam rođen.”
Iako ga pritisak muči, a noga boli zbog nesreće s traktorom, Zaim i dalje radi koliko može – cijepa drva, popravlja po dvorištu i pomaže porodici. Sin mu često govori da bi trebalo više da odmara, ali on ima drugačiju filozofiju.
“Sjedenje nije život. Ako čovjek može nešto da uradi, treba da uradi. Nije rješenje samo sjediti i gledati.”
Njegova poruka mladima je jednostavna i jasna:
“Ima posla za onog ko želi da radi.”
Na Pešterskoj visoravni, gdje su zime duge, a život često težak, upravo takva životna mudrost generacijama je bila ključ opstanka.