Bojan Vasković, frontmen popularnog benda Leksington, u iskrenoj ispovijesti prisjetio se najtežih trenutaka svog života – ratnih godina, ranjavanja oca, spaljene porodične kuće u Sarajevu, ali i borbe koja ga je odvela do vrha regionalne muzičke scene.
Iza velikih hitova i rasprodatih dvorana krije se priča o dječaku kojem je rat prekinuo bezbrižno djetinjstvo. Bojan se sjeća dana provedenih u igri, livada i druženja ispred porodične kuće u Sarajevu. „Odrastao sam u kući, stalno napolju, s društvom. Taj period pamtim po suncu i osmijehu“, prisjeća se. Sve se promijenilo početkom rata. Imao je osam ili devet godina kada je porodica bila primorana da napusti grad. Njegov otac je ranjen, a majka je preuzela teret porodice dok je on bio na rehabilitaciji. „Bio sam mnogo vezan za oca. I danas pamtim trenutak kada su mi javili da je ranjen.“
Jedan od najpotresnijih trenutaka bio je kada je saznao da je porodična kuća spaljena. „Iz Sarajeva nismo skoro ništa sačuvali. Sve je bilo zapaljeno. Sećam se da sam na televiziji gledao zgarište svoje kuće. Taj prizor nikad neću zaboraviti.“ Porodica se 1994. godine preselila u Beograd, gdje su, kako kaže, počeli ne od nule, već „sto metara ispod nule“. Ipak, optimizam je bio njihova vodilja. „Biće bolje – to je bila naša deviza.“
Još kao trogodišnjak pokazivao je izuzetan sluh. Roditelji su primijetili da bez greške ponavlja melodije koje bi čuo. U mladosti je bio rastrzan između fudbala i pjevanja, ali su teške povrede presudile u korist muzike. Već sa šesnaest godina ozbiljno ulazi u muzičke vode, a ubrzo postaje jasno da ima potencijal za veliki uspjeh.
Priča o nastanku benda gotovo je filmska. Godine 2003. preko oglasa je tražio klavijaturistu, jedan poziv doveo je do drugog i sve je krenulo iz kafića po kojem je bend dobio ime. Prvi album objavljen je 2008. godine, ali pravi preokret desio se sa pjesmom „Dobro da nije neko veće zlo“, koja je postala njihov zaštitni znak. Od tada karijera ide uzlaznom putanjom – koncerti, hitovi i rasprodate dvorane širom regiona.
Iako važi za jednog od najpoželjnijih muškaraca na estradi, tvrdi da ga slava nije promijenila. „Više mi znači kad neko kaže da sam dobar pevač nego kad kažu da sam zgodan.“ Danas mu više prija mir nego gužva, a porodica mu je najveća životna vrijednost. Svoju suprugu upoznao je prije velike popularnosti, na jednom nastupu. „Rekla je da nisam njen tip, ali bio sam uporan.“ Danas kaže da su djeca kruna njihove ljubavi i najveća radost.
Osim ratnih trauma i gubitka oca, jedan od najtežih trenutaka bio je rođenje prvog djeteta prije vremena. „To su momenti kada shvatiš koliko je život krhak.“ Uprkos svemu, nikada nije izgubio vjeru. Nakon perioda autorske pauze, najavljuje nove pjesme i veliki koncert 8. marta u Areni, čemu se posebno raduje.
Od dječaka koji je gledao zgarište porodične kuće do muzičara koji puni najveće dvorane – životna priča Bojana Vaskovića pokazuje da se iz pepela može ustati jači. „Nikad nam ništa nije bilo teško. Uvek smo verovali da će biti bolje.“