Smaknuće bivšeg iračkog predsjednika Saddama Husseina 30. decembra 2006. godine, na prvi dan Kurban-bajrama, ostalo je jedno od najkontroverznijih poglavlja savremene bliskoistočne historije. Gotovo dvije decenije kasnije, pitanje zašto je egzekucija izvršena baš na jedan od najsvetijih islamskih blagdana i dalje izaziva snažne polemike, sumnje i duboke podjele, ne samo u Iraku već i širom islamskog svijeta.
Saddam Hussein je uhapšen 13. decembra 2003. godine, nakon gotovo devet mjeseci potrage američkih snaga, skrivajući se u podzemnom skloništu u blizini rodnog Tikrita. Njegovo hapšenje simbolično je označilo kraj jednog režima, ali i početak dugog, politički opterećenog pravosudnog procesa koji će se završiti vješanjem – u terminu koji je šokirao milione muslimana.
Zvanično, Saddam Hussein je osuđen za zločine protiv čovječnosti, a smrtna kazna izrečena mu je prvenstveno zbog masakra u Dujailu iz 1982. godine, kada je nakon neuspjelog atentata na njega pogubljeno više od 140 civila, a čitava lokalna zajednica brutalno kažnjena rušenjem kuća, imanja i hapšenjem stanovništva. Ipak, iako je presuda bila pravno obrazložena, izbor datuma egzekucije otvorio je prostor za brojne sumnje da se iza sudske odluke kriju politički motivi i poruke.
Sudija Mounir Haddad, jedan od ključnih ljudi u procesu izvršenja presude, godinama kasnije tvrdio je da je odluka o pogubljenju donesena u dogovoru s tadašnjim iračkim premijerom Nurijem al-Malikijem, te da nije imala vjersku ili sektašku pozadinu. Oštro je odbacivao tvrdnje da je Kurban-bajram izabran kao čin osvete ili provokacije, ističući da je riječ isključivo o sprovođenju sudske odluke, naglašavajući da je Saddam bio diktator koji je, prema njegovim riječima, ubio više sunita nego šiita.
Suprotno tim tvrdnjama, brojni politički analitičari i univerzitetski profesori smatraju da je uloga Sjedinjenih Američkih Država bila presudna, ne samo u procesu suđenja već i u samom tajmingu izvršenja kazne. Profesor političke historije dr. Saleh al-Alawi smatra da je Washington vješto izvršio pritisak na novu iračku političku elitu, stvarajući atmosferu straha od mogućeg povratka stranke Baath ili od toga da Saddam, živ, postane politički faktor i sredstvo ucjene. Prema tom tumačenju, egzekucija na Kurban-bajram bila je dio šire strategije koja je trebala zbuniti muslimanski svijet, zasjeniti blagdan i ostaviti dubok psihološki i simbolički trag.
Slično mišljenje iznosi i profesor političkih nauka dr. Muhammad al-Hayani, koji smatra da bez američkog “zelenog svjetla” nova iračka vlast ne bi bila u stanju provesti smaknuće. On posebno kritikuje činjenicu da je egzekucija obavljena u ranim jutarnjim satima blagdana, bez poštovanja islamskih, moralnih i humanih normi, što je, prema njegovim riječima, predstavljalo direktnu provokaciju osjećaja iračkog naroda.
Dodatne kontroverze izazvale su i tvrdnje da je bivši libijski lider Muammar Gaddafi navodno bio spreman izdvojiti čak pet milijardi dolara kako bi se Saddam Hussein izveo iz zatvora i spriječilo njegovo pogubljenje. Iako ti planovi nikada nisu realizirani, a njihovo postojanje nikada zvanično potvrđeno, oni su, prema pojedinim izvorima, dodatno ubrzali odluku da se egzekucija sprovede bez odlaganja. Zanimljivo je i to da je Gaddafi godinama ranije na arapskim samitima upozoravao da će sudbina arapskih lidera biti slična Saddamovoj, upozorenje koje se kasnije pokazalo gotovo proročkim.
Iako je Saddam Hussein pravosnažno osuđen za teške zločine, način i trenutak njegovog pogubljenja ostavili su duboke rane u iračkom društvu. Za jedne je to bio čin pravde i zatvaranje mračnog poglavlja iračke historije, dok je za druge riječ o politički motivisanom smaknuću koje je dodatno produbilo društvene i vjerske podjele i simbolično ponizilo jedan od najsvetijih islamskih praznika. Smrt Saddama Husseina tako nije ostala samo sudska presuda, već snažna politička i historijska poruka čije se posljedice i danas osjećaju na Bliskom istoku.