U emisiji “Istraga sedmice” na Hayat TV gostovao je Jahja Muhasilović, jedan od najupućenijih poznavalaca Bliskog istoka u Bosni i Hercegovini. Povod razgovora bila su dramatična pomjeranja na sirijskom ratištu i šire regionalne posljedice koje, prema njegovoj analizi, mijenjaju odnose snaga i otvaraju novu fazu rivalstava među regionalnim i globalnim akterima.
Muhasilović je detaljno pojasnio dešavanja na istoku Sirija, gdje su snage povezane s Damaskom, uz ključnu koordinaciju s Turska, u kratkom roku potisnule Sirijske demokratske snage (SDF). Posebno je naglasio da je česta percepcija o “kurdskoj teritoriji” pogrešna, jer veći dio prostora južno od Al-Hasake čine arapska plemena koja su godinama iskazivala nezadovoljstvo upravom SDF-a.
Zauzimanje Ar-Rakke i područja istočno od Eufrata ima, ističe, snažan strateški i ekonomski značaj. Upravo se tu nalaze ključna naftna i hidroenergetska postrojenja Sirije. Povratkom tih resursa pod kontrolu države rješava se i hronični problem nestašica električne energije i goriva, čime Damask ponovo dobija finansijski i infrastrukturni oslonac.
Prema Muhasiloviću, ovakav rasplet ne bi bio moguć bez prešutne saglasnosti Sjedinjenih Američkih Država. Iako Washington zadržava ograničeno prisustvo, bilo je jasno da bez ozbiljne kopnene sile – turske – sjeveroistok Sirije ne može biti dugoročno kontrolisan. Ankara je, dodaje, godinama konsolidovala sirijsku opoziciju, logistički i vojno je osnažila i postala ključni akter na terenu.
Strateška greška SDF-a bila je odbijanje integracije u sirijsku državu uz maksimalističke zahtjeve za širokom autonomijom, vlastitom vojskom i policijom. Kada su Amerikanci procijenili da će Damask i Ankara nastaviti ofanzivu, povlačenje je dovelo do brzog kolapsa SDF-ove kontrole.
Iako je teritorijalni “kalifat” poražen, ISIL ostaje ozbiljna sigurnosna prijetnja. Njegove ćelije i dalje djeluju, naročito u pustinjskim zonama, i mogu biti aktivirane kao dugoročno sredstvo destabilizacije.
U tom kontekstu, Muhasilović naglašava interes **Izrael**a da Sirija ne postane stabilna i funkcionalna država. Kontinuirani nemiri i fragmentacija, tvrdi on, služe kao opravdanje za vojne upade i širenje tampon-zona, posebno prema Golanu. Sličan interes, dodaje, imaju i Ujedinjeni Arapski Emirati, kojima ne odgovara uspješan politički model blizak idejama Muslimanskog bratstva.
Jedna od ključnih tačaka analize bila je propast tzv. “Davidovog koridora” – plana koji je trebao povezati teritorije pod kontrolom SDF-a s Izraelom kroz sirijsku pustinju. Cilj je bio dugoročna destabilizacija Sirije i Iraka te strateško suzbijanje Irana i Turske. Gubitkom teritorija uz Eufrat, taj koncept je faktički propao, iako Muhasilović ne isključuje nove pokušaje destabilizacije kroz reaktiviranje ISIL-a.
Muhasilović ukazuje na duboku promjenu paradigme na Bliskom istoku. Turska se profilira kao vodeća regionalna sila, dok je Iran oslabljen gubitkom utjecaja u Siriji i Libanu. U takvom ambijentu Saudijska Arabija prepoznaje potrebu za saradnjom s Turskom i Katarom, uprkos ranijim tenzijama.
Zaokret Rijada objašnjava geopolitičkim realizmom: Iran više nije dominantna prijetnja, dok savez Emirata i Izraela postaje sve veći problem za saudijske interese, naročito u Jemenu i na Crvenom moru. Kontrola strateških tačaka poput Bab el-Mandeba dobija centralni značaj, a Emirati se, prema Muhasiloviću, sve češće pojavljuju kao operativni izvršioci izraelskih interesa u Africi i na Arapskom poluotoku.
Govoreći o mogućem američkom udaru na Iran, Muhasilović smatra da takav scenario trenutno nije izvjestan. Iran je oslabljen, njegovi regionalni kapaciteti su smanjeni, a fokus Izraela se sve više preusmjerava ka Turskoj i Saudijskoj Arabiji. Istovremeno, Donald Trump pokazuje pragmatičan pristup, svjestan da bez Ankare, Rijada i zaljevskih država SAD ne može zadržati ozbiljan utjecaj u regiji.
Na kraju, Muhasilović otvoreno poručuje da je direktni sukob Izraela i Turske pitanje vremena. Dvije zemlje se već sada “dodiruju” u Siriji, a incidenti – poput izraelskih bombardovanja u trenutku turskog širenja vojnih baza – pokazuju dubinu rivalstva. Ipak, bez otvorene zapadne pomoći Izraelu, Turska bi u eventualnom sukobu imala stratešku prednost, naročito u ljudstvu i bespilotnim vojnim tehnologijama.
Zaključak: Bliski istok ulazi u novu fazu u kojoj se stari savezi raspadaju, novi formiraju, a Sirija postaje ključni poligon za redefinisanje regionalne moći. Izrael se nalazi u sve nezahvalnijoj poziciji, dok Turska i Saudijska Arabija postupno preuzimaju ulogu glavnih igrača budućnosti regije. Cijelu analizu pogledajte u videu ispod teksta.