- Zejnepa Bihorac iz Zaječića prisjetila se života bez vode, napornog tkanja i podizanja porodice, poručujući da danas najveću sreću pronalazi u svom rodnom kraju, među djecom, unučadima i praunučadima.
U sjeničkom selu Zaječiće živi Zejnepa Bihorac, žena čija životna priča svjedoči o vremenu u kojem se mnogo radilo, skromno živjelo i strpljivo gradila porodica. Iako pamti godine bez vode i savremenih uslova, danas kaže da je zadovoljna onim što ima – posebno brojnom porodicom koja predstavlja njeno najveće bogatstvo. Zejnepa je rođena 1943. godine. Govoreći o mladosti, prisjetila se vremena kada su žene morale same izrađivati gotovo sve što je bilo potrebno za domaćinstvo. Jedan od najvažnijih poslova bilo je tkanje, koje je tada bilo sastavni dio života gotovo svake kuće.
– Najprije se tkalo. Naučila sam i mnogo tkala. Uzimala se pređa i sve se ručno radilo. Mučilo se, ali žene su znale i morale raditi – prisjeća se Zejnepa.
U novi dom došla je 1970. godine. Sa posebnom toplinom govori o suprugovoj porodici, naročito o svekrvi Derviši, koja je, prema njenim riječima, bila nadaleko poznata kao dobra žena.
– Moji djeverovi bili su takvi da se to ne može opisati. Imala sam i čuvenu svekrvu Dervišu. Sa njom sam kasnije prešla ovdje. Lijepo sam živjela – priča Zejnepa.
Tokom života podizala je djecu, udavala kćerke i ženila sina, a danas je okružena brojnom porodicom. Kaže da ima više od dvanaest unučadi, oko sedamnaest praunučadi, ali i jednu čukununučad. Dok pokušava da ih sve prebroji, kroz osmijeh poručuje da je porodica toliko narasla da je brojke teško pratiti. Jedna kćerka živi u Njemačkoj, dok su ostali članovi porodice rasuti po Sandžaku i drugim krajevima. Posebno je ponosna na unučad, među kojima ima i prosvjetnih radnika.
Život u Zaječiću nekada je bio neuporedivo teži. Zejnepa se sjeća vremena kada u domaćinstvima nije bilo vode, pa se po nju odlazilo do rijeke. Dolazak vode 1963. godine značio je ogromnu promjenu za cijelo selo.
– Išlo se do rijeke i voda se donosila. Kasno je stigla, tek 1963. godine. A sada, hvala Bogu, imamo sve – govori ona.
Prošla vremena ne želi da uljepšava niti da im se vraća. Kaže da se nekada mnogo više radilo i mučilo, dok su današnji uslovi života neuporedivo bolji.
– Ono vrijeme i ovo danas daleko su jedno od drugog. Ne volim ni da ponavljam kako je tada bilo. Ništa nije bilo, a sada je, hvala Bogu, sve dobro. Nikada se ne bih vraćala u ono vrijeme – iskrena je Zejnepa.
Nakon zdravstvenih problema sa vidom, porodica joj je pomogla da ode na liječenje u Kraljevo. Zahvaljujući zahvatu, ponovo je progledala i danas može samostalno obavljati svakodnevne poslove. Jedino joj, kako kaže, poteškoće stvaraju noge, ali uprkos tome ne gubi vedrinu.
– Hvala Bogu, sada vidim. Mogu sve osnovno da vidim i da radim. Dobro mi je ovdje, imam svoju djecu i unučad – kaže Zejnepa.
Njena priča nije priča o bogatstvu koje se mjeri novcem, već o porodici, zahvalnosti i zadovoljstvu životom u rodnom kraju. Zejnepa Bihorac pokazuje da su ljudi najveće bogatstvo Sandžaka i da se istinska sreća često krije upravo u malim stvarima – domu, zdravlju i blizini onih koje volimo.