Odlazak iz domovine za mnoge znači novi početak, ali i trajno razapinjanje između dva svijeta. Za tri žene iz Sandžaka – Rialdu Demirović, Alminu Čapor Fejzović i Esmeraldu Fetahović – život u dijaspori nije samo pitanje adrese i jezika, već duboko lično iskustvo u kojem se stalno preispituju pripadnost, identitet i uloga žene daleko od rodnog kraja.
Zajedničko im je jedno: trenutak kada, nakon dugog puta, ugledaju tablu na kojoj piše Novi Pazar. Tada, kako kažu, „duša i srce se prošire“.
Rialda Demirović je u Švedsku stigla još kao dijete, ratne 1992. godine. Imala je svega deset godina kada je s roditeljima napustila Novi Pazar, nesvjesna da se ne radi o kratkom odlasku. Nova država, nepoznat jezik i drugačiji sistem obilježili su njeno odrastanje, ali i proces sazrijevanja između dvije kulture. Švedska ih je, kako pamti, dočekala organizovano – sa stanom, školom i obavezom učenja jezika, kako za djecu, tako i za roditelje.
Danas je Rialda majka petero djece, rođene i odrasle u Švedskoj. Ipak, veza s rodnim krajem nikada nije prekinuta. Porodica dolazi u Sandžak više puta godišnje, jer, kako kaže, materijalna sigurnost ne može zamijeniti toplinu rodbine, jezika i običaja. Za nju je najvažnije da djeca znaju ko su, odakle potiču i koje vrijednosti nose, jer identitet, smatra, nije teret već bogatstvo.
Za razliku od nje, Almina Čapor Fejzović je u dijasporu otišla kao odrasla žena. Prije gotovo četiri godine napustila je Novi Pazar i preselila se u Njemačku, ne iz ambicije, već iz ljubavi. Odlazak ju je, priznaje, plašio – naročito zbog jezika i samoće. Iako se čini da jezik poznajemo, tek svakodnevni život, odlazak ljekaru ili običan razgovor s nepoznatim ljudima pokažu koliko on utiče na samopouzdanje.
Posebno teško joj je pala odsutnost porodice i prijatelja, spontanih susreta i kratkih kafa koje su u Sandžaku dio svakodnevice. U Njemačkoj je, kaže, sve unaprijed zakazano, a čovjek često ostaje sam sa svojim mislima. Kako se ne bi izgubila u toj tišini, Almina je pronašla svoj put – počela je raditi kao make-up artist iz vlastitog doma, stvarajući tako i posao i društveni krug.
Danas je mlada majka i često putuje na relaciji Novi Pazar – Njemačka, ponekad i deset puta godišnje. Razlog je jednostavan: porodica, emotivna bliskost i želja da njeno dijete odrasta uz osjećaj pripadnosti. Svaki dolazak u rodni grad za nju je isti – ispunjen uzbuđenjem i radošću, jer ovdje, kako kaže, „sve je naše“.
Esmeralda Fetahović predstavlja treću perspektivu dijaspore – onu rođenu van domovine. Njeni roditelji su iz Sandžaka otišli 1992. godine, a ona je rođena i odrasla u Švedskoj. Ipak, od malih nogu znala je odakle potiče. U kući se nije govorio švedski jezik, već bosanski, a roditelji su insistirali na pohađanju nastave maternjeg jezika, bez obzira na to kako se on tada nazivao u školskom sistemu.
Danas je, kako kaže, zahvalna na toj upornosti. Upravo zahvaljujući jeziku, osjeća duboku povezanost sa Sandžakom i ljudima koji ovdje žive. Švedsku vidi kao uređenu zemlju s jasnim sistemom i sigurnošću, ali Novi Pazar i Sandžak za nju imaju ono što se ne može izmjeriti zakonima i pravilima – duhovnu dimenziju, energiju i osjećaj pripadnosti.
Istovremeno, ne zatvara oči pred problemima: nedostatkom reda, perspektive za mlade i odgovornosti prema zajednici i prirodi. Ipak, u rodni kraj se vraća nekoliko puta godišnje, da „napuni dušu“ i podsjeti se ko je i odakle je.
Tri žene, tri životna puta, ali jedna zajednička poruka: žene u dijaspori nisu samo one koje se prilagođavaju novim društvima. One su čuvarice jezika, tradicije i porodičnih veza. Upravo kroz njih, domovina opstaje i izvan svojih granica – u jeziku kojim se govori s djecom, u običajima koji se prenose i u onom tihom uzdahu olakšanja kada se, nakon dugog puta, pojavi tabla s imenom rodnog grada. Pogledajte prilog ispod teksta