ŽIRAČKI DOLAC – Neka sjećanja ne blijede, bez obzira na godine koje prođu. Redžep Kajtazović, mještanima poznat kao Rečko, prisjeća se svog djetinjstva u Žiračkom Dolcu – vremena kada je rad bio svakodnevnica, ali i razlog za okupljanje, pjesmu i međusobnu pomoć.
- “Još mi je pred očima slika kopača, kosača, žetelaca. Imalo se malo, ali se više živjelo”, započinje Rečko svoju priču. Pamti dane kada su volovi orali zemlju, ne za jednog domaćina, nego za cijelo selo – redom, jedan drugome. Zajedništvo se podrazumijevalo. “Bilo je i po 30 kopača na jednoj njivi, uz pjesmu, volju i osmijeh. Danas toga nema.”
Posebno emotivno govori o žetvi. Selo bi se podiglo na noge kada bi pšenica sazrela.
- “Zvali bi jedni druge, pomagali. Bilo je siromaštva, ali nije bilo ljubomore. Danas imamo sve, a nemamo dušu.”
Jedan od najupečatljivijih trenutaka koje pamti jeste običaj da se noću ide “na posjedak” – u goste kod komšija ili rodbine.
- “Nema struje, sve na lampu. Mjesec sija, ide se pješke i po 50 kilometara. Jabuke, sir, kompiri – to se nosilo. Gasili su svjetiljke da se ne vidi ko koliko pojede, da se sutra ne bi pričalo i šalilo na tu temu.”
Prisjeća se i djetinjih nestašluka, kada bi ga stariji morali vezati da ne bi ometao žene koje idu po vodu s testijama na glavi.
- “Gađao sam ih orasima, a one me zbog toga zavezale – samo da bi uspjele donijeti vodu kući.”
Rad po imanjima bio je svakodnevnica, ali i prilika da se žene i djeca okupe, da se dijeli hrana i priče.
- “Nije imalo ko da čuva dijete, stavila ga žena pod jabuku, pokrila čaršafom – ono vrišti, a ona radi, ne staje.”
Rečko zaključuje s porukom: “Danas brat brata ne vidi, sve je trka za parama. A nije to život. Život je bio onda kad su ljudi bili ljudi. Kad se dijelilo i pomagalo. Mi stariji treba da pričamo mlađima kako je bilo – jer u toj prošlosti ima više života nego u današnjici.” Pogledajte tv prilog ispod teksta.