Na sjeveru Gornje Pešteri, na nadmorskoj visini između 1100 i 1170 metara, smjestilo se selo Žitniće – dolinsko naselje okruženo prostranim pašnjacima, razuđenim brdima i toplinom ljudi koji stoljećima čuvaju duh ovog kraja.
Selo se proteže duž Žitnićke rijeke, koja izvire iz Draževića i uliva se u Brničku rijeku. Ova voda, iako zna oslabiti u sušnim periodima, bila je izvor života i snage – pokretala je niz vodinica, među kojima su se isticale one Veve Brojnje, Halila Fiuljanina, Spaha Muratovića i druge.
Okruženo brdima poput Bijelog brda, Plandišta, Vućije jame i Velike glavice, Žitniće je dugo i široko, mirno i pregledno selo. Ljeti, mještani tradicionalno sele na stanove – mjesta pogodna za stoku, torove i mljekare.
Žitniće se prvi put spominje u turskom popisu iz 1455. godine kao „Žitnik“, timar Hranka i Todora. Tada je imalo deset domaćinstava, a već krajem 16. vijeka taj broj se udvostručio. Tokom vjekova selo je bilo u posjedu različitih begova, među kojima su Agija Jahija i Mušan-beg u 18. vijeku.
Danas, površina imanja sela iznosi oko 1700 hektara, a broj stanovnika kroz decenije varirao je između 540 i 700. U selu su nastanjene brojne porodice, uključujući Bilaloviće, Muratoviće, Mahmutoviće, Bogućanine, Nuhoviće, Tvijuljanine, Husoviće i Zorniće.
Selo još uvijek nema centralizovanu vodovodnu mrežu, pa se vodom snabdijeva sa brojnih česama i izvora – među najpoznatijima su Bilalovska česma, Šemov izvor ispod Borića i Vrelo Kadijača.
U Drugom svjetskom ratu, Žitniće je bilo pod njemačkom okupacijom. Mnogi mještani su prisilno mobilizirani u SS trupe – neki se nikada nisu vratili kući. Ipak, narod ovog sela nije izgubio vjeru – 1980. sagrađen je mekteb, a od 2015. selo ima i svoju džamiju.
Razuđenost sela ogleda se i u brojnim grobljima: Brojnsko, Bogućansko, Muratovsko, Bilalovsko… pa čak i groblje u kojem su ukopani samo Mujo Zornić i njegova supruga.
Elektrifikacija je stigla 1965. godine, a značajan doprinos dao je poznati graditelj Selmo Muratović. Putna infrastruktura modernizovana je 2010. asfaltiranjem puta iz pravca Duge Poljane.
U posljednjim decenijama, veliki broj radno sposobnih Žitnićana odlazi u zemlje Evropske unije. Od novca iz dijaspore nikli su novi domovi, minifarme, mehanizacija… ali i snažnija veza s korijenima.
Sjeverna strana sela grli se sa šumskim grebenom Trebinac, dok je ostatak teritorije pretežno goleti. Značajne promjene u pejzažu došle su kroz savezne omladinske radne akcije – Pešter 78 i SORA, u okviru kojih je pošumljeno više od 12.000 hektara sa 24 miliona sadnica četinarskih vrsta.
Brda kao što su Smiljevac, Žitnička brda, Crni vrh i Jadovnik danas su bogatija za svoje boriće – simbol života i nade ovog surovog ali čarobnog kraja.
Žitniće je poznato i po svome vašaru koji se svake godine održava 4. jula. Trka konja, bacanje kamena s ramena, parada lijepih cura i igre pod zvuke Ripovog orkestra okupe mještane i goste iz svih krajeva.
Ljudi ovog sela ponosni su, čestiti i merhametli. Vole muhabet, drže do obraza i jedni drugima priteknu u nevolji. Ako ih pitate na čemu su najviše zaradili – stidljivo će reći: na poštenju, uz blagoslov roditelja, dobru ženu i još bolju djecu.
U toj filozofiji jednostavnosti i dostojanstva leži istinska ljepota Žitnića – sela koje pamti, čuva i gradi. Pogledajte tv prilog ispod teksta.