Rosule/Vogošća – U vremenu kada mnogi razmišljaju o odmoru i zasluženom miru u starosti, jedna nana iz sela Rosule u općini Vogošća svjedoči o potpuno drugačijem pogledu na život – onom u kojem se radilo danju i noću, bez pauze, dok tijelo ne kaže “dosta”.
Nana, čije ime ostaje u tišini sela i poštovanju komšija, ispričala je svoju životnu priču za emisiju „Bosanska sehara“. Sjećanja su joj živa – od ratnih dana, do poljoprivrednih sezona, od skrbi o vojsci do brige o djeci, kravama i voćnjacima. Kaže da je radila sve: od izrade sira i kajmaka, do branja voća, pravljenja pita, pekmeza i prodaje jaja i mlijeka na pijacama.
- „Nisam prestajala da radim dok nisam pala u postelju. I danju i noću, djeca spavaju, a ja razvijam pite, kuham, punim frižidere“, prisjeća se nana.
U ratnim vremenima, kuća joj je bila utočište – za vojsku, komšije, putnike. Kaže da je jednom vojniku volovima vukla hranu kroz granatama zahvaćeno selo. „Narod je nahranio vojsku, ne bi vojska preživjela da nije bilo seljaka.“
Njen dom nije bio samo krov nad glavom – bio je i magazin, i narodna kuhinja. Mnogi su dolazili praznih ruku, a odlazili siti i sa punim vrećama. Nana je uvijek govorila: „Ako neš’ posijat, neš’ ni požet.“
Posebno se sjeća žene koja je, ostavivši četvero djece, došla da živi sa njenim svekrom. Bila je udovica, a nova vremena donosila su i nova pravila – djeca su ostala, a žena krenula u novi život. „Nije mogla povesti djecu sa sobom, takva su bila vremena“, priča nana bez osude, ali s dozom sjete.
Rat je ostavio trag i na nanu. „Kuću mi pogodila granata. Bježali smo u Kortnjik, Dabravine… Ostali smo bez volova, krava, a opet smo se dizali.“
Iako danas teško hoda, oslanjajući se na pomagalo koje joj je zet iz Sarajeva donio, i dalje brine o svemu i svima. Njeni sinovi i dalje u selu drže po nekoliko krava, a ona, iako slabog zdravlja, nadgleda kako sve funkcioniše.
- „Danas kad odem na pijacu, sjetim se kako smo nekad sve prodavali. Nije bilo da se ide, a da se ne proda“, dodaje, prisjećajući se sarajevskih Markala, gdje je često prodavala mliječne proizvode.
Nana je simbol jedne epohe, jednog naroda koji se nije štedio, ni u muci, ni u dobru. Njena priča je priča o radinosti, poštenju, istrajnosti, ali i o jednom vremenu koje polako odlazi sa posljednjim generacijama koje su znale šta znači „halal zalogaj“.
Na kraju emisije, sa osmijehom i blagim umorom, kaže:
„Sad mogu odmarat, ali vjeruj mi – i dalje sve vidim, sve čujem i sve znam. I neka vam je svima selam, od srca, iz Rosula.“