Autor Suad K Zoranić
U historiji odbrane Bosne i Hercegovine postoje imena koja nisu samo dio vojnih arhiva – ona su dio savjesti jednog naroda. Jedno od tih imena je i Novopazarac Samir (Mustafa) Šemsović, posthumni dobitnik najvećeg ratnog priznanja Armije Republike Bosne i Hercegovine – „Zlatni ljiljan“.
Rođen 25. novembra 1967. godine u Novom Pazaru, Samir je bio momak pazarske čaršije – živio je u nadgradu, u strogom centru grada, među ljudima koji su ga pamtili kao mangupa velikog srca, čaršijskog insana, čovjeka koji je znao za red, obraz i dostojanstvo.
Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Samir se nalazio u Njemačkoj, i sa još dvadesetčetvoricom Sandžaklija došli su u ratom zahvaćenu Bosnu. Vijesti o zločinima, progoni i ubijanja civila dopirali su do ljudi putem radija – tada jedine medijske veze sa Bosnom. Nije mogao slušati i ostati po strani.
Pristupa Armiji RBiH, specijalnom odredu za posebne namjene „Zulfikar“. Najprije kao običan borac, a potom kao komandant bataljona. Njegov odred upućivan je na najteža ratišta – Višnjevci, Trusina, Homolje, Donje Selo, Seonica i Budišnja ravan. Dana 16. aprila 1993. godine, u selu Trusina kod Konjica, Samir je teško ranjen snajperskim hicem. Na putu do ambulante na Bradini preselio je.
U tom trenutku njegova supruga bila je trudna. Njegovo dijete tek je trebalo doći na ovaj svijet. Godine 1997. posthumno mu je dodijeljeno najviše ratno priznanje – „Zlatni ljiljan“. Ukopan je u mezarju Mrazište na Igmanu, među šehidima i saborcima.
Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti rođena je njegova kćerka Birsena Šemsović – jedno od šehidske djece o kojima se u Sarajevu dugo govorilo.
- Dijete koje nikada nije osjetilo očev zagrljaj.
Nikada nije čulo njegov glas.
Nikada nije imalo priliku da mu kaže „babo“.
Ona je rasla uz priče o ocu – o njegovoj hrabrosti, o njegovoj časti, o tome kako su ga saborci pamtili. Rasla je uz medalju „Zlatni ljiljan“ koja svjedoči o njegovoj žrtvi, ali i uz prazninu koju nijedno priznanje ne može popuniti.
Konjičani i Hercegovci ga i danas pamte. Jednom prilikom, dok su sandžaklije bile u Konjicu, prepoznali su sandžački naglasak i upitali:
„Poznajete li rahmetli Samira Šemsovića?“
Kada sau im rekli da su iz Sandžaka, i da su čuli za Samka, jedan od njih je izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam:
„Onakvog hrabrog borca više majka ne rađa.“
A kada smo htjeli platiti račun – konobar je rekao:
„Račun vam je plaćen. Platio je Samirov ratni drug.“
Orden „Zlatni ljiljan“ bio je najveće ratno priznanje Armije RBiH. Dodjeljivan je onima koji su pokazali izuzetnu hrabrost i žrtvu. Među tim imenima nalazi se i Novopazarac Samir Šemsović. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu – porodicu koja je ostala bez sina, bez muža, bez oca. Novi Pazar i cijeli Sandžak moraju znati koliku je žrtvu podnijela njegova supruga. Moraju znati kakav teret i kakav ponos nosi njegova kćerka.
LIČNO SJEĆANJE
Kao sarajevski student često sam slušao priče o šehidskoj djeci Sarajeva – djeci rođenoj nakon pogibije njihovih očeva na ratištu. Govorio sam svojim kolegama o rahmetli Samku Šemsoviću.
Kao mali sam rastao uz priče o njegovoj hrabrosti. Njegova sestra je udata u porodicu Šaranin, u mom komšiluku. Rahmetli Samko bio je rođeni daidža mom komšiji i prijatelju Nerminu Nerku Šaraninu. Sjećam se kako se u čaršiji pričalo o njemu – o mangupu velikog srca koji je ostavio trudnu ženu i nerođeno dijete da bi branio bošnjačko-muslimansku nejač.
Sve me to ponovo dotaklo nakon čitanja ispovijesti njegove kćerke Birsene. Zato ova priča nije samo historija. Ovo je pitanje savjesti. Kakav hak danas ima šehidsko dijete u Sandžaku? Da li smo svjesni njihove žrtve?Sa mir Šemsović nije samo dio bosanske historije. On je dio sandžačke časti. Odlomci iz knjige o zlatnim ljiljanima objabila je ćerka rahmetli Samira.
