1925. godine stigli iz Novog Pazara u Tursku: Ramo Fazlić čuva uspomenu na Sandžak

VELIKA (BALABAN), TURSKA – U bošnjačkom selu Velika, danas poznatom kao Balaban, smještenom među šumama i rijekama sjeverozapadne Turske, već više od jednog vijeka žive potomci iseljenika iz Sandžaka. Među njima je i Ramo Fazlić, potomak porodice iy Novog Pazara koja je 1925. godine napustila rodni kraj i započela novi život u Turskoj. Iako se u porodici generacijama prenose priče o teškom putu i novom početku, ljubav prema Sandžaku, bosanskom jeziku i bošnjačkom identitetu ostala je sačuvana do danas.

Ramo ističe da su njegovi preci u Balaban stigli kao siromašni doseljenici, bez imovine i sigurnosti, ali sa željom da izgrade novi život. Kao i mnoge druge porodice iz Sandžaka, tražili su mjesto koje ih podsjeća na zavičaj – kraj bogat šumama, izvorima vode i plodnom zemljom. Upravo zato su izabrali područje današnjeg Balabana, gdje i danas žive njihovi potomci. Dok sjedi sa suprugom Šefikom i sinom u porodičnom restoranu, Ramo priča priču koja je istovremeno i priča hiljada sandžačkih porodica rasutih širom Turske.

„Naši su došli ovdje prije više od sto godina. Djed mi je bio beba kada je stigao u ovo selo. Došli su bez ičega, nisu znali jezik, nisu poznavali zemlju, ali su imali volju da rade i opstanu“, prisjeća se Ramo.

Njegova porodica nosi prezime Fazlić, a korijeni vode do Sandžaka. Kao i mnogi drugi doseljenici, tražili su mjesto koje ih podsjeća na zavičaj – šume, rijeke i prirodu kakvu su ostavili iza sebe.

„Kad su ih pitali gdje žele živjeti, tražili su šumu i vodu. Govorili su da bez šume i vode nema života. Tako su pronašli ovo mjesto i ovdje ostali“, priča Ramo.

Od sjekire i šume do uspješnih porodica

Početak nije bio lak. Prve generacije radile su najteže poslove, uglavnom u šumarstvu. Sjekli su drva, obrađivali zemlju i uzgajali stoku kako bi prehranili porodice.

„Veliku smo muku teglili dok smo došli do ovoga što danas imamo. Nije bilo lako. Radilo se u šumi, ljeti i zimi. Drugog posla gotovo da nije bilo“, kaže Ramo.

Danas je slika potpuno drugačija. Potomci doseljenika postali su uspješni privrednici, doktori, inženjeri i ugledni građani Turske. I sam Ramo radi u tekstilnoj industriji u Istanbulu, gdje živi sa porodicom, dok u Balaban dolazi za Bajram i druge važne prilike.

Jezik koji se čuva generacijama

Jedna od najvećih vrijednosti koju su sačuvali jeste bosanski jezik. Iako su prve generacije imale problema u školi jer nisu govorile turski, u svojim domovima nastavili su govoriti jezik svojih predaka.

„Majka, babo, svi su govorili bosanski. Tako su i djeca učila. Danas nova djeca više govore turski, ali mi se trudimo da sačuvamo naš jezik“, objašnjava Ramo.

U selu Velika (Balaban) gotovo svi stanovnici imaju bošnjačko porijeklo, a mnogi i danas međusobno razgovaraju na bosanskom jeziku.

„Ovo je naša mala Bosna“

Posebnu emociju izaziva način na koji Ramo govori o mjestu u kojem živi.

„Svima kažem da je ovo naša mala Bosna. Volimo Bosnu i Sandžak, a ovo selo nas podsjeća na kraj iz kojeg su naši došli. Za nas je ovo mala Bosna u Turskoj“, kaže on s ponosom.

Iako nikada nije posjetio rodni kraj svojih predaka, želja postoji. Kaže da često razgovara sa prijateljima iz Bosne i Sandžaka koji ga pozivaju da dođe.

„Volio bih otići. Imam mnogo prijatelja tamo. Nadam se da će doći vrijeme da obiđem zemlju svojih predaka i pokažem sinu odakle su naši korijeni“, govori Ramo.

Ljubav, porodica i budućnost

Ramo i njegova supruga Šefika upoznali su se u istanbulskoj četvrti Bajrampaša, poznatoj po velikom broju porodica porijeklom iz Sandžaka.  Danas već 12 godina grade zajednički život, odgajaju sina i nastavljaju tradiciju koju su im ostavili preci.nNjihova priča svjedoči da se domovina može nositi u srcu i nakon jednog vijeka. U selu Velika (Balaban), među šumama i rijekama koje podsjećaju na Sandžak, još uvijek se čuje bosanska riječ, čuva uspomena na pretke i prenosi ljubav prema zavičaju na nove generacije.