BALABAN (VELIKA), TURSKA – Davne 1925. godine desetine bošnjačkih porodica iz tutinskog kraja napustile su svoja ognjišta i krenule put Turske. Stigli su u tada gotovo nenaseljeno područje Trakije, na golu ledinu bez puteva, infrastrukture i osnovnih uslova za život. Uprkos tome, vrijednim radom i slogom uspjeli su izgraditi selo koje će nazvati Velika, po mjestu koje ih je podsjećalo na zavičaj, a koje danas nosi turski naziv Balaban. Gotovo jedan vijek kasnije, njihovi potomci i dalje govore bosanskim jezikom, čuvaju običaje svojih predaka i s ponosom ističu porijeklo iz Tutina i Sandžaka.
„Naši su ostavili zemlju, stoku i imanja. Na leđima su nosili samo ono najosnovnije. Došli su pješice, sa djecom, tražeći mjesto gdje će živjeti u miru i slobodno prakticirati svoju vjeru“, prisjeća se Ibrahimović.
Napustili djedovinu zbog potrage za slobodom
Prema njegovim riječima, mnoge muslimanske porodice tada nisu osjećale sigurnost niti slobodu da žive prema svojim vjerskim običajima.
„Željeli su da mogu klanjati, učiti Kur'an i živjeti bez straha. To je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih su krenuli na put bez povratka“, kaže Ibrahimović.
Dolaskom u Tursku zatekli su sela napuštena nakon odlaska bugarskog stanovništva. Mnogi krajevi bili su bez puteva, infrastrukture i osnovnih uslova za život, ali doseljenici nisu odustajali.
„Ovdje nije bilo ničega. Šume, stoka i težak rad bili su jedini način da se preživi. Naši ljudi nisu čekali da im neko nešto pokloni. Radili su i gradili svojim rukama“, priča sagovornik.
Vrijedni ljudi koji su stvarali od ničega
U selu Balaban danas gotovo svi znaju priče o generacijama koje su izgradile kuće, puteve i imanja vlastitim trudom. Mnogi su se bavili šumarstvom, stočarstvom i poljoprivredom, dok su kasnije pokretali vlastite poslove. Esad Ibrahimović posebno ističe da su Bošnjaci bili poznati kao vrijedni radnici.
„Turci su često govorili da naši ljudi rade više od drugih. Nismo gledali ko je koje nacije ili porijekla. Pomagali smo svakome kome je pomoć trebala“, kaže on.
Tokom života radio je i u Bugarskoj, gdje je upravljao velikim timovima radnika. Prisjeća se da je upravo pošten odnos prema zaposlenima bio razlog zbog kojeg su ga svi poštovali.
Jezik koji je preživio gotovo stotinu godina
Jedna od najzanimljivijih činjenica jeste da stanovnici sela i danas govore bosanskim jezikom, iako su njihove porodice prije gotovo sto godina napustile Sandžak.
„Djeca su učila od roditelja i nana. Zato se jezik sačuvao. Dugo vremena u selu gotovo da nije bilo drugih naroda, pa smo sačuvali naš govor“, objašnjava Ibrahimović.
Upravo zbog toga mnogi posjetioci ostaju iznenađeni kada u turskim selima čuju autentični sandžački govor koji se prenosi s koljena na koljeno.
Porodične vrijednosti kao najveće bogatstvo
Sagovornik ističe da je nekadašnja porodica bila stub društva. Više generacija živjelo je pod istim krovom, a poštovanje prema roditeljima i starijima bilo je neupitno.
„Do posljednjeg dana sjedio sam sa ocem za istom sofrom. Živjeli smo zajedno i poštovali jedni druge. To su vrijednosti koje ne smijemo izgubiti“, poručuje on.
„Neka se Bošnjaci ne zaborave“
Na kraju razgovora Ibrahimović je uputio selame svim ljudima u Sandžaku i na prostoru bivše Jugoslavije, izražavajući želju da se veze među ljudima nikada ne prekinu.
„Selam šaljem svima. Ako Bog da, da se opet viđamo i družimo. Čovjek bez čovjeka ne može“, poručio je ovaj vremešni Bošnjak iz turskog sela Balaban.
Njegova životna priča još jednom potvrđuje da su Bošnjaci, ma gdje živjeli, uspjeli sačuvati svoj identitet, vjeru, jezik i osjećaj pripadnosti, prenoseći ih na nove generacije daleko od rodnog Sandžaka.