Nesvakidašnji podvig: Turčin Ibrahim nije napustio mjesto razornog zemljotresa nakon što je na sigurno izveo svoju porodicu, već se vratio među ruševine i satima golim rukama spašavao zarobljene komšije i druge preživjele.
Kada su razorni zemljotresi pogodili Venezuelu, većina ljudi pokušavala je pronaći izlaz iz haosa. Međutim, jedan čovjek odlučio je učiniti upravo suprotno – nakon što je spasio vlastitu porodicu, vratio se među ruševine kako bi spasio i druge. Ibrahim Eser, porijeklom iz Turske, već više od dvije decenije živi u Venecueli. Tog kobnog dana nalazio se na radnom mjestu u gradu La Guaira kada su snažna podrhtavanja tla u razmaku od svega nekoliko desetina sekundi izazvala paniku i razaranja.
Njegova prva pomisao bila je porodica. Bez razmišljanja potrčao je prema kući u kojoj su se nalazili supruga i djeca. Na putu je svjedočio prizorima koji će ga pratiti cijelog života – urušene zgrade, razbacani namještaj i ljudi koji su u strahu pokušavali pobjeći.
Uspio je pronaći svoje najbliže i izvesti ih na sigurno. Za mnoge bi tu priča završila. Ali ne i za Ibrahima. Vidjevši da se iz susjednih zgrada i dalje čuju pozivi u pomoć, donio je odluku koja ga je pretvorila u simbol hrabrosti. Okrenuo se i ponovo ušao u područje koje je svakog trenutka moglo doživjeti nova urušavanja.
Satima je, bez teške mehanizacije i gotovo bez ikakve zaštite, golim rukama razmicao komade betona, cigle i iskrivljene metalne konstrukcije. Uspio je izvući čak 38 povrijeđenih ljudi, među kojima su bili njegovi susjedi, ali i potpuni stranci. Preživjeli svjedoče da je upravo njegova odlučnost mnogima spasila život u trenucima kada pomoć još nije mogla stići do najteže pogođenih područja.
Priča Ibrahima Esera danas se dijeli širom svijeta kao primjer nesebične hrabrosti i ljudskosti. U vremenu kada prirodne katastrofe često otkrivaju najteže ljudske sudbine, njegov čin pokazuje da postoje ljudi koji su spremni vlastiti život staviti na kocku kako bi spasili druge. Mnogi ga s pravom nazivaju herojem iz ruševina, jer je dokazao da pravo herojstvo ne čine riječi, već djela u trenucima kada je to najpotrebnije.