Životna priča Džemaila iz Breze kod Sjenice svjedoči o čovjeku koji je, uprkos teškom životu i godinama mukotrpnog rada, sačuvao osmijeh i mladima poručio da čuvaju porodicu, zdravlje i ljubav među ljudima.
Osamdesetpetogodišnji Džemail Sejdović iz sela Breza kod Sjenice cijeli život proveo je radeći, podižući porodicu i boreći se sa izazovima koje je donosio život na selu. Iako iza sebe ima teške godine, oskudicu i mnogo mukotrpnog rada, svaki novi dan dočekuje nasmijan, zahvalan i spreman da se našali.
U njegovom glasu nema gorčine. Kada govori o godinama koje su prošle, Džemail ne nabraja ono što mu je život oduzeo, već ono što mu je podario – zdravlje, porodicu, potomstvo i snagu da i u 85. godini ostane vedrog duha.– Samo dobro. Lijepe godine i zdravlje. Bilo je svašta u životu, ali najviše muke i seljačkog posla. Rođen sam u vrijeme rata, ali takva je bila sudbina i, evo, ostao sam živ. Osamdeset peta godina, samo dobro – govori Džemail uz osmijeh.
Od ručne kose do traktora
Život na sjeničkom selu nije bio lak. Radilo se od ranog jutra, često bez moderne mehanizacije i bez uslova koje današnje generacije smatraju uobičajenim.Džemail je najprije kosio ručno, a kasnije je, kada su traktori stigli u selo, više od dvije decenije upravljao poljoprivrednim mašinama.
– Vozio sam traktor dvadeset godina. Kosio sam, obavljao poslove i uvijek pazio. Dok sam bio mlađi, radilo se ručno, a poslije su došle mašine – prisjeća se.
Radio je sve što je bilo potrebno da bi njegova porodica imala siguran dom. Bavio se zemljoradnjom i stočarstvom, a sve donedavno brinuo je i o imanju. Danas, zbog godina i narušenog zdravlja, posao je sveo na nekoliko koza.Ipak, navika da radi nikada ga nije napustila.
Otac šestoro djece
Sa suprugom je podigao šestoro djece – tri sina i tri kćerke. Veći dio porodice danas živi u Njemačkoj, dok su Džemail i njegova supruga ostali u rodnom selu.Kuća u Brezi više nije ispunjena dječjom grajom kao nekada, ali Džemail s ponosom govori o svojoj djeci i njihovim porodicama. Najvažnije mu je, kaže, da su svi zdravi, vrijedni i međusobno povezani.Posebno pamti dane koje je proveo u bolnici, kada su ga djeca, rodbina i prijatelji neprestano obilazili.Jedan od pacijenata tada mu je rekao da mora imati izuzetno snažnu i složnu porodicu, jer su mu posjete svakodnevno stizale.
– Rekao sam mu: „Imam jaku porodicu.“ Uvijek je neko dolazio da me obiđe. Porodica je najveće bogatstvo – kazuje Džemail.
Djed mu živio 110 godina
Dugovječnost u porodici Sejdović nije rijetkost. Džemail s ponosom ističe da je njegov djed doživio čak 110 godina.Od njega je, kako vjeruje, naslijedio ne samo dug život već i ljubav prema radu, smirenost i sposobnost da se čovjek raduje malim stvarima.Njegova životna filozofija je jednostavna: činiti dobro, ne nositi mržnju, čuvati zdravlje i ne dozvoliti da brige upravljaju životom.
– Sve je Božja odredba. Važno je da čovjek sačuva zdravlje i još malo pameti. Mi stariji nekada možemo nešto i pogriješiti, ali mladi su danas stalno napeti, sve im je u brzini – govori kroz šalu.
Nekada nije bilo hrane, ali je bilo zajedništva
Džemail se sjeća godina kada u selima nije bilo dovoljno hrane. Ljudi su pravili metle, prodavali ono što su mogli i kupovali hljeb. Krompir je mnogim porodicama bio glavna namirnica dok ne bi stiglo novo žito.Iako se živjelo skromno, ljudi su, kaže, bili bliži jedni drugima. Vrata kuća bila su otvorena, komšija se obilazio, a kahva i razgovor bili su dio svakodnevnog života.Danas je, smatra, materijalno mnogo lakše.
– Danas sve ima. Sve je na dugme. Ima hrane, frižidera, zamrzivača, svega. Nema šta nema – kaže Džemail.
Međutim, ono najvažnije, prema njegovim riječima, sve više nestaje.
„Sve imamo, ali nemamo ljubavi“
Najvažnija poruka ovog osamdesetpetogodišnjaka nije o dugovječnosti, zdravlju ili radu. Ona je posvećena odnosima među ljudima.
– Sve imamo, ali nema više ljubavi. Ni prema roditelju, ni prema bratu. Kada bi se ljubav vratila, mogli bismo ponovo nemati ništa, a opet bi nam bilo dobro. Važno je da volimo jedni druge – poručuje Džemail.
Njegove riječi posebno odjekuju u selu u kojem je nekada svaka kuća bila puna, dok su danas mnogi domovi zaključani, a njihovi vlasnici rasuti širom Evrope.
– U selu je sve dobro, ali je pusto. Nemaš više kod koga ni na kahvu da odeš. Takvo je vrijeme došlo – priča sa sjetom.
Dobrota se ne dijeli po vjeri i naciji
Ponosan je Džemail i na dobrotu svoje djece. Priča kako je njegov sin u Njemačkoj pomogao čovjeku kojeg je zatekao na ulici, primio ga u svoj dom, hranio i pružio mu smještaj nekoliko mjeseci.Za Džemaila nije bilo važno kako se taj čovjek zvao niti kojoj je vjeri ili narodu pripadao. Važno je bilo da mu je pomoć bila potrebna.
U tome se krije i najveća vrijednost koju je pokušao prenijeti svojoj djeci – da čovjek ostaje čovjek samo dok je spreman pomoći drugome.Život Džemaila Sejdovića nije bio lagan. Rođen je u ratu, odrastao u oskudici, radio najteže seoske poslove i ispratio djecu u daleki svijet. Ipak, nije izgubio osmijeh, vjeru u dobro i ljubav prema ljudima.
U njegovoj 85. godini nema velikih želja. Želi zdravlje, mir među ljudima i da se porodice ponovo približe.Jer, kako kaže Džemail iz Breze, čovjek može imati pune kuće i sve što novac može kupiti, ali bez ljubavi među roditeljima, djecom, braćom, komšijama i prijateljima – nema istinskog bogatstva.