Sandžak – Donja Pešter – Nekadašnje živo naselje danas nosi pečat vremena, s manje katuna i brvnara koje su ostale tek kao uspomena na minula vremena. Donja Pešter nosi priču hiljada generacija, a svaka nova ostavlja svoj trag.
Među rijetkim stanovnicima Točilova susrećemo Avdiju Mustafića, domaćina koji se rado prisjeća nekadašnjih vremena. Njegovo djetinjstvo bilo je ispunjeno brigom o stadima, igrom u beskrajnim prostranstvima i osmijehom ljudi koji su tada činili ovaj kraj punim života. Omladina je gotovo napustila ove krajeve. Posla nema, budućnost je neizvjesna, ali jedno je sigurno – Sandžaklije nikada ne zaboravljaju svoju rodnu grudu. Naša dijaspora je ta koja ulaže najviše u ovaj kraj, jer zna da su ovdje njihovi korijeni, ovdje su njihovi snovi i uspomene, priča Avdija, ponosan na svoje selo.
Sandžaklije u dijaspori, ma gdje bili, osjećaju nostalgiju za domom. Bez obzira na uspjehe koje postižu u svijetu, rijetko ko može da se odrekne ognjišta. Avdija opisuje trenutke kada se iz inostranstva vraćaju sinovi Sandžaka, natovareni poklonima i željni susreta sa starim prijateljima. Kućni prag je ono što nas mami, to je nešto što ne možemo zaboraviti. Svi znamo gdje su nam korijeni i time se ponosimo. Svi koji mogu, ulažu u obnovu porodičnih kuća, puteva i infrastrukture, kaže Avdija.
No, kako vrijeme prolazi, sve više kuća ostaje prazno, a sela zjape pusta. Omladina odlazi, starina lagano nestaje, a saraji ostaju pusti, dodaje Avdija sa sjetom u glasu. Ali Točilovo i Pešter neće nestati, jer gdje god da odemo, nosimo ih u srcu. I zato se uvijek vraćamo. Put krivuda od Točilova prema Glogoviku, noseći sa sobom uspomene koje se ne brišu. Pešter ostaje Pešter, ma gdje mi bili, a njene priče žive dok god postoji neko da ih pamti i prenosi dalje. Pogledajte tv prilog ispod teksta.