Sandžak, Tutin – Piše: Sandžak Danas
U selu Braćak, nadomak Tutina, vrijeme kao da stoji. Stariji stanovnici, poput Aćifa Mulića, i dalje čuvaju ognjište i tradiciju, dok njihova djeca i unuci traže budućnost širom Njemačke, Srbije i drugih krajeva. U emotivnom razgovoru za naš portal, Aćif svjedoči o tišini koja je zamijenila nekadašnji životni žamor sela.
„Imao sam šestoro djece – tri sina, tri kćerke. Dva sina su u Njemačkoj s porodicama, treći sprema se da ode. Kćerke, svaka na svoju stranu – jedna u Naboje, jedna u Rajčinoviće, jedna u Njemačku. A mi, ja i žena, ostali sami“, kaže Aćif, s osmijehom u kojem se miješaju ponos i tuga.
Iako im je ponuđena kuća u Rajčinovićima, srce ih vuče na Braćak. „Ovdje je ljepše. Iako su zime oštre, otvorili su put prije dvije godine, ambulanta dolazi odmah kad zatreba. Ne žalimo se – samo starost i bolest, to ne bira“, priča.
Tokom pandemije, kaže, nije imao straha. „Dok su drugi bježali, doktori su dolazili svaki dan. Kažu – ovdje vam je zdravlje, voda, vazduh, priroda – ne treba vam bolnica.“
Braćak danas broji samo 36 stanovnika. Nekada ih je bilo više od 70. „Sve otišlo – neko u grad, neko u inostranstvo. I nije im za zamjeriti. Ko ima snage i volje, sad država daje sve – premije za mlijeko, krave, ovce. Nikad nije bilo bolje za poljoprivrednika. Ali mladost neće ostati“, dodaje Aćif.
On sam ne može više držati više od nekoliko krava. Supruga mu je operisana, on već u 75. godini. „Ali sve za djecu – sve što proizvedemo, šaljemo njima. Imam 20 unučadi, i još pet praunučadi. Iako su daleko, svi znaju gdje je djed.“
Prisjeća se teških dana kad je podizao djecu. „Plaćao sam pašu, zemlju, hranu, obuću. Danas država sve to pokriva, a opet je sve nekako prazno.“
Penziju nema, iako je radio više od sedam godina kod privatnika. „Nisu mi uplaćivali. Da sam znao, sam bih plaćao. Sad samo žena ima penziju, pa se šalim s njom – kaže, ostaviće me jer ja nemam ništa.“
Na kraju, Aćif dodaje s gorkim osmijehom: „Nekada nismo imali ništa, a bili smo sretniji. Danas imamo sve, ali kao da ništa nije ostalo. Nema starešina po kućama, nema glasa. Samo sjećanja.“
Braćak, poput mnogih sela na Pešteru, živi kroz one koji ostaju – i kroz one koji, ma koliko daleko bili, ne zaboravljaju gdje im je korijen.
Pogledajte tv prilog ispod teksta.