NOVI PAZAR / ČAŠIĆ DOLAC – Na obroncima između Novog Pazara i Tutina nalazi se selo Čašić Dolac, nekada živahna zajednica puna djece, stoke i obrađenih njiva, a danas mjesto koje od zaborava čuvaju tek četiri domaćinstva. Ipak, i pored iseljavanja, mještani nisu odustali od svojih korijena, imanja i uspomena koje ih vežu za rodni kraj. O životu nekada i danas govorio je mještanin Džemail Mehmedović, koji s ponosom ističe da je Čašić Dolac nekada bio selo puno života.
„Ovdje je nekada živjelo oko 40 domaćinstava. Porodice su bile velike, rijetko je ko imao manje od petoro djece, a mnogi su imali i po desetoro. Živjelo se od poljoprivrede i stočarstva, ali kako su vremena postajala teža, ljudi su počeli odlaziti“, prisjeća se Mehmedović.
Najveći broj stanovnika preselio se u Novi Pazar, dok je tek manji dio otišao prema Tutinu. Danas, prema njegovim procjenama, u Novom Pazaru žive čak 143 domaćinstva čiji korijeni vode upravo iz Čašić Dolca.
Deponija ubrzala iseljavanje
Pored ekonomskih razloga, Mehmedović smatra da je značajan uticaj na odlazak stanovništva imala i deponija koja se nalazi u blizini sela.
„Ljudi su se godinama selili zbog nemogućnosti da od zemlje i stoke obezbijede pristojan život, ali je i deponija dodatno doprinijela tome da mnogi napuste selo“, kaže on.
Nekadašnje porodice koje su činile okosnicu sela bile su Mehmedovići, Halilovići, Bećovići, Ramovići, Muratovići, Latifovići, Halidovići i Husejnovići.
Njive pretvorene u šikare
Iako su stanovnici otišli, većina nije prodala svoja imanja. Zemlja je ostala u vlasništvu porodica koje se tokom ljeta vraćaju kako bi pokosile livade, održavale voćnjake i obrađivale posjede.
„Mnogo toga se još održava, ali ima i parcela koje su potpuno zarasle. Na nekim mjestima gdje se nekada sijalo žito i bralo voće danas čovjek teško može proći. Priroda je uzela svoje“, priča Mehmedović.
Mještani se, ipak, trude da poboljšaju uslove života. Nedavno su vlastitim sredstvima i radom izbetonirali dio puta dug 36 metara, kako bi olakšali pristup kućama i imanjima.
Stočarstvo više nije ono što je bilo
Nekada su okolna brda i pašnjaci hranili hiljade grla stoke iz čak sedam sela. Danas je ta slika potpuno drugačija.
„Ljudi su uglavnom imali između dva i pet hektara zemlje. To nije bilo dovoljno za ozbiljniji razvoj, pa su mnogi krenuli trbuhom za kruhom“, objašnjava Mehmedović.
Porodica Mehmedović svoje posjede i dalje održava, a zemljište ustupa stočarima koji na tom prostoru napasaju velika stada ovaca.
Sloga kao najveće bogatstvo sela
Ono po čemu je Čašić Dolac oduvijek bio poznat jeste međusobna sloga mještana. Džemail ističe da u selu nikada nije bilo ozbiljnijih sukoba i podjela.
„Uvijek smo živjeli kao dobre komšije. Danas se ljudi možda rjeđe obilaze nego nekada, ali poštovanje i briga jednih za druge nisu nestali“, kaže on.
Posebno naglašava važnost porodičnih okupljanja za Bajrame, dženaze i druge značajne događaje, ističući da se tradicija prenosi i na mlađe generacije.
Džamija kao simbol opstanka
Iako selo danas nema stalni džemat, mještani su zajedničkim snagama izgradili džamiju koja predstavlja simbol vjere i zajedništva. U njenoj izgradnji značajnu ulogu imali su uspješni privrednici porijeklom iz ovog kraja, među kojima se posebno izdvajaju Kemo Mehmedović, Numan Bajramović i Amir Bećević.
„Džamija je danas ukras sela. U njoj se klanjaju bajram-namazi i obavljaju dženaze. Ona nas podsjeća da nismo zaboravili svoje korijene“, govori Mehmedović.
Selo bogato hajratima i vodom
Čašić Dolac poznat je i po brojnim hajratima i izvorima vode koje su mještani gradili decenijama. Više porodica podiglo je česme i izvore kao trajna dobra za putnike namjernike i stanovnike sela.
„Naši ljudi uvijek su gledali da ostave nešto korisno iza sebe – bilo da je to put, voda ili neki drugi hajrat. To je dio naše tradicije i vjere“, ističe Mehmedović.
Iako danas u Čašić Dolcu živi tek nekoliko porodica, njegovi nekadašnji stanovnici rasuti širom Novog Pazara i svijeta i dalje ga smatraju svojim domom. Upravo zahvaljujući njima, selo koje polako nestaje sa demografske mape još uvijek čuva tragove nekadašnjeg života, rada i zajedništva koje je generacijama bilo njegov najveći ponos.