„Vidio sam krv i mozak, znao sam da umirem“
Neke životne priče toliko su nevjerovatne da zvuče kao scenarij za film. Jedna od njih je i ispovijest Zahida, čovjeka koji je tokom ratnih dešavanja 17. augusta 1992. godine zadobio stravičnu povredu glave, bio proglašen mrtvim i završio u mrtvačnici, da bi se kasnije vratio među žive. Prisjećajući se tog dana, Zahid kaže da je sve počelo u jednom jedinom trenutku.
„Nešto me je pogodilo u glavu. Pao sam na zemlju. Oko mene su ljudi ležali, sve je letjelo na sve strane. Osjetio sam toplu krv. Kada sam rukom dotakao glavu, vidio sam da mi izlazi mozak. Tada sam počeo da dozivam pomoć“, priča Zahid.
Dok je gubio svijest, kroz misli su mu, kako kaže, prošla lica njegova dva sina.
„Molio sam Allaha samo da ih još jednom vidim. Samo još jednom. Nakon toga su nestali pred mojim očima i ja sam počeo da tonem.“
Neobično iskustvo između života i smrti
Zahid tvrdi da je u tim trenucima doživio iskustvo koje ni danas ne može zaboraviti. Prema njegovim riječima, ispred njega se pojavilo pet mladića u zelenoj odjeći koji su ga pozvali da pođe s njima.
„Našao sam se u prelijepoj bašti. Svuda zelenilo, cvijeće, ruže, hladovina i voda koja teče. Nije bilo bola, nije bilo straha. Govorili su mi da sjedim i odmaram. Imao sam osjećaj da sam stigao na mjesto mira i ljepote kakvu nikada ranije nisam vidio.“
Koliko je dugo trajalo to iskustvo, kaže da ne zna.
„Vrijeme tamo nije postojalo kao ovdje. Samo sam osjećao spokoj.“
Proglašen mrtvim i prebačen u mrtvačnicu
Dok je Zahid, prema vlastitim riječima, prolazio kroz to iskustvo, ljekari su se borili za njegov život. Zbog izuzetno teških povreda i stanja u kojem se nalazio, proglašen je mrtvim i prebačen među tijela stradalih. Međutim, sudbina je za njega imala drugačiji plan. Jedan njegov prijatelj, koji je došao da ga potraži, nije želio prihvatiti informaciju da je preminuo. Krenuo je prema mrtvačnici kako bi se uvjerio šta se dogodilo.
„Pronašao me je među mrtvima. Bio sam treći po redu. Tada je neko primijetio da ipak dajem znakove života. Počeo je vikati: ‘Živ je! Nemojte ga dirati!’“
Uslijedila je hitna reakcija medicinskog osoblja i Zahid je vraćen na operacioni sto.
Ljekari mu davali gotovo nikakve šanse
Prema njegovom svjedočenju, neurohirurzi su se suočili s gotovo bezizlaznom situacijom. Povrede mozga bile su ogromne, izgubljena je velika količina krvi, a šanse za preživljavanje bile su minimalne.
„Rekli su porodici da me možda posljednji put vide. Nisu vjerovali da ću preživjeti. Govorili su da su izgledi gotovo nikakvi.“
Ipak, nakon višesatnih zahvata i velike borbe medicinskog tima, Zahid je ostao živ.
Ponovo učio da govori, piše i čita
Preživljavanje je bio tek početak njegove borbe. Nakon izlaska iz kome nije znao ni gdje se nalazi, ni ko je.
„Nisam znao govoriti. Nisam znao pisati. Nisam znao čitati. Morao sam sve učiti iz početka, kao malo dijete.“
Godinama kasnije i dalje osjeća posljedice teških povreda, ali kaže da nikada nije izgubio vjeru.
„Nisu mi se vratile sve funkcije, ali sam zahvalan na svakom novom danu. Kada pogledam kroz šta sam prošao, mogu samo reći: hvala Allahu na svemu.“
Priča koja i danas izaziva nevjericu
Zahidova ispovijest ostaje jedna od onih priča koje se prepričavaju s nevjericom. Od trenutka kada je teško ranjen, preko proglašenja smrti i boravka u mrtvačnici, pa do povratka među žive i dugog oporavka, njegov životni put svjedoči o snazi ljudske volje, vjeri i borbi za svaki novi dah. Za mnoge je to priča o medicinskom čudu. Za Zahida, to je jednostavno – drugi život koji mu je darovan. Pogledajte video ispod teksta.