Čim se rodio majka ga je bacila u smeće: Uzeo ga je čovjek iz gradske čistoće, poslije 12 godina je shvatio šta je uradio

Čim se rodio majka ga je bacila u smeće: Uzeo ga je čovjek iz gradske čistoće, poslije 12 godina je shvatio šta je uradio

5441

Čim se rodio majka ga je bacila u smeće: Uzeo ga je čovjek iz gradske čistoće, poslije 12 godina je shvatio šta je uradio
Priče o ostavljenoj, pronađenoj i usvojenoj djeci, uvijek su teške i emotivne. Bilo da se radi o djeci u bijelom svijetu, kao što je ova priča, ili priče iz naših krajeva i regiona, kao što je emotivna priča o Bosanki koja je odgajala bačenu djevojčicu, nijedna ne ostavlja ravnodušnim.

Život Fredija Fidžersa je dokaz da okolnosti ne moraju da odrede ono što ćemo da budemo, već sami imamo moć da izgradimo svoju budućnost. On je sa devet godina dobio pokvareni kompjuter, koji je u njemu probudio ljubav prema tehnologiji, a to je kasnije rezultiralo time da postane pronalazač, uspješan biznismen i milioner u svijetu telekomunikacija.

Kada je imao samo jedan dan, majka ga je ostavila pored kontejnera za smeće u ruralnom dijelu Floride. Nejtan i Beti Mej Fidžers su ga pronašli i usvojili, a kada je dječak napunio osam godina, počeo je da se raspituje o svom rođenju.

Nejtan je bio čistač u gradskoj čistoći, ali je i sakupljao dragocjenosti ispred kontejnera, popravljao ih i osposobljavao za rad.

Tada mu je tata Nejtan odgovorio:

– Rekao mi je: “Slušaj, reći ću ti iskreno, Fred. Tvoja biološka majka te je ostavila, a Beti Mej i ja nismo htjeli da te šaljemo u hraniteljsku porodicu pa smo te usvojili. Ti si moj sin!” – priča Fredi koga su pronašli dok je bio novorođenče pored kontejnera za smeće, a ta informacija ga je tada slomila.

– Kada mi je to rekao, pomislio sam “OK, ja sam smeće” i osjećao sam se neželjeno. Ali me je on tada zgrabio za ramena i rekao: “Slušaj, ne dozvoli da te to ikada pogodi” – sjeća se Fredi svog oca koji je preminuo 2014.

Njegov tata Nejtan je bio domar i majstor, a sa suprugom Beti Mej su živjeli na farmi. Stanovali su u Kvinsiju, ruralnoj zajednici sa oko 8.000 stanovnika na sjeveru Floride, a kada su uzeli Fredija bili su već u pedesetima. Prije toga su već odgajali mnogo siročića, ali su odlučili da usvoje i Fredija kada je imao samo dva dana.

Fredi kaže da su mu pružili svu ljubav koju je mogao da poželi, ali je bilo problema sa drugom djecom koja su znala da budu surova.

– Djeca su me maltretirala i nazivala “Beba iz đubreta”, “Dečko iz kante za smeće”, “Niko te ne želi”, “Ti si prljav”. Sjećam se situacija kada sam izlazio iz autobusa, a da mi djeca jednostavno priđu s leđa, zgrabe me i ubace u kantu za smeće i smijali se – priča Fredi koji dodaje da ga je zbog tih događaja otac čekao na autobuskoj stanici da bi ga ispratio kući, ali su se djeca rugala i Nejtanu. Govorili su “Ha ha, vidite starac sa kantom”.

– Stalno sam viđao svog oca kako pomaže drugim ljudima, zastajao je na putu da bi pomogao strancima, hranio je beskućnike. Bio je nevjerovatan čovjek, onakav kakav bih ja želio da budem – priča Fredi koji je sa ocem kao mali obilazio kontejnere kako bi pronašli neku vrijednu stvar koju bi ljudi bacili. Tada je bilo očigledno da Fredija interesuju računari.

– Stara je izreka “Đubre jednog čovjeka je drugome blago”, a ja sam oduvijek bio fasciniran kompjuterima, ali u to vrijeme nismo mogli da ga priuštimo – sjeća se Fredi.

Međutim, jednog dana kada je imao devet godina, ušli su u radnju polovne robe i naišli na pokvareni računar Mekintoš.

Upornost se isplatila

– Kupili smo ga za 24 dolara i odnijeli smo ga kući, a ja sam bio izuzetno uzbuđen. Čim smo stigli počeo sam da ga rastavljam, vidio sam dijelove koji su slomljeni. Imao sam pištolj za lemljenje, kao i radio aparate i satove, pa sam izvadio dijelove i zalemio ih na matičnu ploču – kaže Fredi koji je poslije 50 pokušaja uspio da startuje kompjuter i to je bio moment kada je shvatio čime želi da se bavi u životu.

– Taj kompjuter je učinio da nestane sav bol koji je nastao dok su me djeca maltretirala. Kada god sam imao neprijatnosti u školi govorio sam sebi “Samo da dođem kući i igram se sa mojim kompjuterom – sjeća se Fredi.

Sa 12 godina je popravio računar u školskoj laboratoriji, a ubrzo su ga angažovali da popravlja brojne računare za satnicu od 12 dolara na sat, a za te pare je čak razvio kompjuterski program za pritisak gradskog gasa, iako je posao bio vrijedan 600.000 dolara.

Sa 15 godina je odlučio da napusti školu i osnuje sopstveni biznis, iako roditelji nisu bili za to. Posao se zahuhtavao kada je saznao da tata Nejtan ima Alchajmerovu bolest. Jedan od simptoma bolesti je ta što osoba može da odluta i ne zna kako da se vrati kući. Kod Nejtana se dešavalo da izađe, nekada se ni ne obuče, ali uvijek obuje cipele.

– Uzeo sam njegove cipele i ugradio matičnu ploču sa zvučnikom od 90 megaherca, mikrofonom i karticom koja pokriva veliku udaljenost. To sam povezao sa svojim laptopom. Tako je tata mogao da odluta, a ja preko kompjutera pritisnem dugme i upitam “hej, tata gdje si?”, on bi to čuo kroz zvučnike na cipeli, pa ako kaže da ne zna gdje je, mogao sam da ga lociram putem GPS – objašnjava Fredi koji je osam puta koristio ovaj izum dok je otac bio živ.

Kada se očevo stanje pogoršalo, neki članovi porodice su savjetovali da se Nejtan smjesti u dom , ali je Fredi odbio, pa je ga je čak vodio sa sobom na poslovne sastanke.

– On nije mene napustio, tako da mi nije padalo na pamet da ja njega ostavim – kaže Fredi koji se brinuo o Nejtanu do smrti 2014. godine.

Od izuma koji je napravio da bi pratio oca, zaradio je 2,2 miliona dolara, ali nažalost novac nije legao na račun dok je Nejtan bio živ, pa Fredi i danas žali što nije uspio da mu kupi Ford pikap i brodić za pecanje koje je oduvijek želio.

Osim toga, Fredi je počeo da niže izume poput uređaja koji šalje doktorima ili rođacima rezultate nivoa šećera u krvi kod pacijenata koji žive sami, takozvani pametni glukometar. Počeo je i projekat uvođenja mobilne mreže u ruralne dijelove, pa je 2008. godine podnio prvi zahtjev da osnuje telekomunikacionu kompaniju. Trebalo mu je 394 pokušaja i mnogo para, ali 2011. Fredi, koji je tada imao 21 godinu, je postao najmalađi operater u SAD, a do danas je jedini vlasnik telekomunikacione kompanije koji ima crnu kožu.

U početku je uglavnom radio sam, uvodeći mobilnu mrežu u ruralne dijelove zemlje, ali kompanija je brzo počela da raste, pa je 2014. lansirao pametni telefon koji registruje brzinu kretanja i ne dozvoljava korisniku da kuca poruke dok vozi, a kasnije i verziju koja se puni bez kabla (ovaj proizvod još nije odobren).

Fredijeva majka sada ima 83 i takođe pati od Alchajmera. Ipak, kaže da je veoma ponosna na to što je Fredi postigao.

Što se tiče njegove biološke majke, kaže da imao želju da je pronađe da bi vidio kako izgleda osoba koja je u stanju da ostavi svoje dijete pored kontejnera. Pronašao je i vidio da je u pitanju narkomanka. Od tada je više nikada nije vidio niti tražio, a kaže da poslije tog susreta više nije patio zbog činjenice da ga je ostavila.

To se sigurno ne može reći za majku koja je novorođenče ostavila u smeću, posebno pošto je vidjela da je beba koju je napustila postala uspješan poslovni čovjek, milioner.

Izvor: (stil.kurir.rs)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *