Dedo iz Baćice kod Tutina cijeli život je vrijedno radio kako bi svojoj porodici obezbijedio bolju budućnost. Danas, u 93. godini života, raduje ga što su mu sinovi uspješni ljudi koji, iako žive u Americi i Njemačkoj, nisu zaboravili svoje roditelje.
U selu Baćica kod Tutina živi čovjek čija životna priča predstavlja svjedočanstvo jednog vremena koje polako odlazi u prošlost. U 93. godini života, ovaj vrijedni Sandžaklija i dalje je pokretan, svakodnevno odlazi u džamiju i, uprkos tome što ga godine sve češće podsjećaju na zaboravnost, ne krije zahvalnost zbog svega što je doživio. Kroz iskren razgovor prisjetio se života ispunjenog teškim radom, vremena kada se gotovo sve radilo ručno i kada je svaka porodica živjela od zemlje i stoke.
„Starost je učinila svoje. Mnogo zaboravljam, ali sam zadovoljan što sam još pokretan. Dok mogu, idem u džamiju preko dana. To mi mnogo znači“, kaže ovaj vremešni domaćin.
Njegovo najveće bogatstvo nije imovina, već porodica. Otac je šest sinova, koji su danas rasuti širom svijeta. Jedan od njih živi u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje nakon završenog obrazovanja služi kao imam u džematu, dok je preostalih pet sinova svoj život i posao pronašlo u Njemačkoj. Iako ih kilometri dijele od rodnog kraja, kaže da nikada nisu zaboravili svoje roditelje. Redovno ih obilaze, brinu o njima i pružaju svu potrebnu podršku. Govoreći o mladosti, prisjeća se vremena kada nije bilo traktora, kombajna ni moderne mehanizacije.
„Sve se radilo rukama. Kosilo se ručno, želo se ručno. Imali smo volove, konje i mnogo stoke. Danas ima mašina za sve, ali nema ljudi koji bi radili“, priča s dozom nostalgije.
Prisjeća se i nekadašnjeg života na planinskim katunima, gdje su porodice ljeti izgonile stoku na ispašu. Kaže da je gotovo svaka kuća držala desetine ovaca i goveda, a domaći kajmak, maslo i mliječni proizvodi bili su svakodnevica bez koje se nije moglo zamisliti domaćinstvo.
„Nekada je svako imao stoku. Neko manje, neko više. Danas je mnogo toga zaraslo i ostalo pusto“, kaže.
Posebno ga rastužuje što su sela ostala bez mladih ljudi.
„Sve što je sposobno za rad otišlo je po svijetu. Najviše u Njemačku. Malo je onih koji su ostali na selu“, iskreno govori.
Iako priznaje da ga godine polako sustižu, kaže da se ne žali.
„Starost je k'o starost. Mnogo zaboravljam, ali sam zadovoljan što sam još pokretan. U džamiju idem preko dana, noću više ne mogu. Sabah klanjam kod kuće, a ostale namaze, kad mogu, klanjam u džamiji.“
Prisjećajući se mladosti, govori da je nekada svaki zalogaj hljeba bio zarađen teškim fizičkim radom.
„Sve se radilo ručno. Kosilo se ručno, želo se ručno. Imali smo volove, konje, stoku… Radio sam od jutra do mraka. Danas ima mašina za sve, ali nema naroda da radi.“
Najveći ponos su mu, kaže, njegova djeca. Posebno ističe da su, uprkos životu u dijaspori, ostali privrženi porodici i rodnom kraju.
„Šest sinova imam i svi su, hvala Allahu, dobri ljudi. Jedan je u Americi. Završio je škole i tamo služi u džamiji. Petorica su u Njemačkoj. Daleko su, ali nikad nisu zaboravili ni mene ni majku.“
Govoreći o Sandžaku kakav pamti iz mladosti, s tugom primjećuje da su sela ostala bez mladih.
„Sve što je sposobno za rad otišlo je po svijetu. Najviše u Njemačku. Malo je ostalo naroda na selu. Nekad je svaka kuća držala ovce i goveda, danas je mnogo toga zaraslo.“
Prisjetio se i života na katunima, gdje su porodice ljeti izvodile stoku na ispašu.
„Držali smo dvadeset, trideset ovaca, neko i po sto. Imali smo goveda, pravili kajmak i maslo. Nema ništa ukusnije od domaćeg kajmaka. To su bila druga vremena.“
Na kraju razgovora, uprkos zaboravnosti koju donose godine, poručuje da je zahvalan na svemu što mu je život dao.
„Ne mogu više sve da se sjetim kao nekad. Nekad pogodim, nekad zaboravim. Ali zahvalan sam Bogu što sam dočekao ove godine, što mogu da hodam i što imam svoju djecu. To je najveće bogatstvo.“
Njegova priča podsjeća na sudbinu brojnih sandžačkih porodica koje su decenijama odlazile u dijasporu u potrazi za boljim životom. Ipak, u njegovom domu i danas se čuvaju porodične vrijednosti, međusobno poštovanje i vjera, koje smatra najvećim životnim bogatstvom. Uprkos poznim godinama, ovaj 93-godišnji domaćin iz Baćice ostaje simbol generacije koja je svojim radom i odricanjem izgradila temelje budućnosti svoje djece, ostavljajući iza sebe priču koja zaslužuje da bude sačuvana od zaborava.