Sandžak nema cijenu – Hilmija Rizvanović iz Starčevića nakon više od dvije decenije rada kao prevoznik učenika potpuno se posvetio stočarstvu. Danas, uz pomoć supruge, sinova, snahe i kćerke, gradi život na zemlji svojih predaka i poručuje da selo ima budućnost za one koji žele vrijedno raditi.
Dok mnogi iz Sandžaka svoju budućnost traže u zemljama Zapadne Evrope, Hilmija Rizvanović iz sela Starčeviće donio je sasvim drugačiju odluku. Ostao je na porodičnom imanju, gdje zajedno sa svojim najbližima svakodnevno radi i razvija stočarsku proizvodnju, vjerujući da pošten rad i zajedništvo imaju vrijednost koju novac ne može zamijeniti. Nakon više od 23 godine rada kao prevoznik učenika, bio je primoran da promijeni životni poziv kada je taj posao ugašen zbog finansijskih problema.
„Živim i radim ovdje u Starčeviću. Radio sam dugo kao prevoznik učenika, punih 23 godine. Nažalost, taj prevoz je prestao jer opština više nije bila u mogućnosti da ga finansira. Bio sam primoran da ostavim taj posao i potpuno se posvetim stočarstvu. Danas imam sedam ili osam krava i više od stotinu ovaca. Djeca su uz mene, cijela porodica radi zajedno i sada od toga živimo“, kaže Hilmija.
Ističe da državne subvencije predstavljaju značajnu pomoć poljoprivrednicima, ali smatra da uvijek postoji prostor za dodatnu podršku.
„Država danas pomaže kroz subvencije i to je veliki korak. Zadovoljni smo, mada uvijek može bolje. Dobro bi došli povoljniji krediti i još veća ulaganja u poljoprivredu. Ipak, vjerujem da čovjek može da živi od svog rada ako hoće da radi. Ja ovo ne radim samo zbog zarade, već iz ljubavi prema stočarstvu. Nisam išao u inostranstvo i ne planiram da idem. Ostaću ovdje i radiću koliko budem mogao.“
Starčeviće i okolna sela poznata su po stočarstvu, a Hilmija naglašava da gotovo svako domaćinstvo i danas drži ovce ili krave.
„Ovdje se ljudi uglavnom bave stočarstvom. Nema mnogo drugih poslova, ali skoro svaka kuća ima nekoliko ovaca ili nekoliko krava. To je tradicija ovog kraja. Turisti povremeno dolaze, kupe nešto od domaćih proizvoda, a trgovci redovno dolaze po stoku. Sve što proizvedemo može da se proda – sir, jagnjad, ovce, telad. Ko radi, uvijek može da zaradi.“
Osim stočarstva, stanovnici ovog kraja dodatni prihod ostvaruju i kroz sakupljanje šumskih plodova.
„Bere se pečurka, kleka, jaglika i još mnogo toga. Uvijek postoji mogućnost da se nešto zaradi. Zaista, ko hoće da radi, može da radi i od toga ima koristi.“
Na pitanje zašto nikada nije poželio da ode u inostranstvo, odgovara bez razmišljanja.
„Neko žudi za inostranstvom, a mi koji smo ostali ovdje nikada nismo žudjeli za tim. Ovdje imamo prirodu koja je netaknuta. Nema hemikalija, nema zagađenja. Voda je zdrava, zemlja je čista, ne koriste se ni vještačka đubriva. Sve što proizvedemo, to i jedemo. To je ono što nam je Bog dao i to nema cijenu.“
Posebno ističe da bez porodice ne bi mogao voditi ovako veliko gazdinstvo.
„Da nije cijela porodica uključena, ja ovo ne bih mogao sam. Imam tri sina, kćerku koja pohađa Medicinsku školu u Novom Pazaru, suprugu i snahu. Svi rade koliko mogu i svi učestvuju u poslu. Ovo je zahtjevan posao i bez zajedništva ne bi bilo moguće.“
Najveći ponos, kaže, nisu ni stoka ni imanje, već njegova porodica.
„Ponosan sam na svoju porodicu i svoju djecu. Evo, imam 50 godina i nikada nisam doživio da neko od njih kaže: ‘Neću’ ili ‘Ne mogu’. Svi rade, svi su aktivni. Da bi ovakav posao bio uspješan, svi moraju biti uključeni. Za sada planiraju da ostanu ovdje i nadam se da će tako biti i ubuduće.“
Na kraju razgovora govori i o slozi među braćom, koju smatra najvećim bogatstvom.
„Nas je petorica braće. Samo jedan je otišao u inostranstvo. Mi ostali smo možda povremeno odlazili, ali se nikada nismo odvojili od svog kraja. Uvijek smo ostali složni, živimo zajedno, radimo, mučimo se i pomažemo jedni drugima. To je naše najveće bogatstvo.“
Priča Hilmije Rizvanovića pokazuje da, uprkos izazovima života na selu, još postoje ljudi koji vjeruju da se upornošću, porodičnom slogom i ljubavlju prema rodnoj zemlji može izgraditi dostojanstven život. Njegov primjer potvrđuje da Sandžak nije samo mjesto iz kojeg se odlazi, već i kraj u kojem mnogi i dalje vide svoju budućnost.