Djeca iz Srebrenice su ubijena samo zato što su bili druge vjere

627

U prostor bivše fabrike akumulatora u Potočarima dovezeni su posmrtni ostaci 50 Bošnjaka – žrtava genocida iz jula 1995. godine.

Preživjeli Srebreničani i članovi porodica dočekali su kolonu sa tabutima koja je jutros krenula iz Visokog prema Potočarima.

Po prvi put nakon genocida tabuti sa posmrtnim ostacima žrtva prošli su kroz Srebrenicu gdje su ih dočekali preživjeli i učenjem Fatihe odali počasti ubijenim.

Predsjednica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić kaže da preživjele majke i dalje traže istinu i pravdu.

– Djeca iz Srebrenice su ubijena samo zato što su bili druge vjere. Iako su u tabutima to naša djeca, šehidi su u našim mislima i sjećanjima. Želimo da probudimo svijest kod drugih da nam kažu gdje se nalaze kosti naših najmilijih kako bi svaka majka svoje dijete na dostojanstven način ukopala – istakala je Subašić.

Preživjeli Srebreničanin Almir Muminović danas je dočekao tabut svog brata Elvira Muminovića koji je imao sedamnaest godina kada je ubijen.

– Moj brat je pronađen u masovnoj grobnici Dobro Polje kod Kalinovika, najudaljenija grobnica od Srebrenice, pronađeno je nekompletno tijelo. S obzirom na to gdje je pronađen pretpostavljao sam da neće tijelo biti nekompletno – kazao je on.

Muminović je istaknuo za Fenu da je njegov brat imao tešku sudbinu i da je bio ranjen u lijevu ruku početkom napada na Srebrenicu.

– Njegova sudbina je bila teška. Tokom pohoda u šumi govorio je da se nikad neće predati, a s obzirom na to gdje je pronađen pretpostavljam da je pao u ruke “Škorpiona“. Jedan dio puta zajedno smo bili, iako smo bili iscrpljeni nosili smo ranjenike i on je predložio da se razdvojimo. Desila se pucnjava nekoliko puta u toku noći, mi smo bili zajedno i ja sam poslije zaspao, a kada sam se probudio nije bilo moga brata. To je bio naš zadnji susret – ispričao Muminović.

Preživjeli Mirsad Mujčinović iz Trubara kod Srebrenice ranije je ukopao tri brata i oca u Memorijalnom centru Potočari.

– Molim sve koji su preživjeli na stazi spasa da o tome pričaju i govore o genocidu. Danas sam došao da podržim porodice koje kopaju svoje najmilije i gdje god hodam govorim o genocidu. Ne dam da se poriče genocid i dok sam živ o tome ću pričati – podvukao je Mujčinović.

U Srebrenici od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece

U Srebrenici je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece, a samo tokom jedne sedmice u julu 1995. godine ubijeno je 694 djece, izjavila je za Fenu dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

“O izvršenim zločinima svjedoče brojni dokumenti, podaci, izjave, informacije, saznanja, kao i brojne presude osuđenim ratnim zločincima pred ICTY-em i pred domaćim sudovima, a masovnost i načini izvršenja zločina nad djecom u Srebrenici dokazuju da agresori nisu imali senzibiliteta ni prema najmlađoj i najzaštićenijoj kategoriji civilnog stanovništva”, kazala je Mastalić-Košuta povodom obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Pojašnjava da je zločin nad djetetom istovremeno i zločin nad njegovom porodicom, a time i cijelim društvom u cjelini, uz dalekosežne posljedice koje ostavljaju trajne promjene u društvenoj zajednici.

Mastalić-Košuta autorica je naučnih radova “Zločini nad djecom u Bosni i Hercegovini na primjerima Sarajeva, Mostara i Srebrenice (1992-1995)” i „Genocid nad djecom u Srebrenici – sigurnoj zoni UN-a jula 1995“ u kojima se, između ostalog, navode brojni primjeri i hronologija izvršenih zločina nad djecom u „sigurnoj zoni“ UN-a u Srebrenici.

Nakon zauzimanja Srebrenice kolone ljudi iz svih pravaca bježale su prema glavnoj bazi UNPROFOR-a u Potočarima, gdje se smjestilo između 20.000 i 25.000 ljudi izbjeglih, uglavnom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih.

Među njima i tridesetak gluhonijemih osoba, među kojima i gluhonijema djeca, koji su uglavnom likvidirani u narednim danima. Uslovi su bili nesnosni, a situacija haotična. Gladni i žedni, uspaničeni i prestrašeni. Bez lijekova i hrane, bez sanitetskih čvorova u najvećim julskim vrućinama.

Pripadnici VRS-a s tenkovima krenuli su 12. jula u pravcu Potočara. Zajedno s Ratkom Mladićem ušli su u Potočare, gdje je otpočeo progon oko 20.000 ljudi ispred vojne baze Holandskog bataljona. Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i „Republike srpske Krajine“ 12. i 13. jula odvajali su muškarce između 14 i 65 godina, a nakon toga po kratkom postupku, na raznim mjestima oko baze UN-a u Potočarima ubijali ihU narednim danima ubijali su i žene, djecu, starce. Postoje podaci da su iz grupe u Potočarima odvajane i djevojčice od 15 godina i više i odvođene u Bratunac na strijeljanje. Relevantni izvori govore i o silovanjima. U bazi UN-a neke žene su od straha na silu abortirale djecu.

Žene koje su ostale s djecom svjedočile su kasnije i o užasnim događajima u kojima su majkama odvodili djecu na pogubljenje ili su ih ubijali u njihovom naručju. Najteže je bilo odvajanje majki od njihove djece.

Nakon naređenja Mladića na sastanku s UNPROFOR-om da se napravi spisak vojno sposobnih muškaraca u Potočarima, Holandski bataljon popisao je 239 muškaraca koje je predao VRS-u i zatim naredio ovim ljudima da napuste Potočare. Ti se ljudi više nikada nisu vratili, odvedeni su i ubijeni od strane VRS-a. Na ovom spisku nalazilo se i 26 djece, između 15 i 18 godina, koja su u narednim danima ubijena.

Specijalne jedinice MUP-a Republike Srbije, poznatije kao grupa „Škorpioni“, odvele su jedan broj zarobljenih bošnjačkih civila, uključujući i dječake, na Jahorinu i u Trnovo, te ih tamo uz prethodna iživljavanja i mučenja ubili. Ta ubistva snimljena su TV-kamerom a kasnije plasirana u svijetu. Majka Nura Alispahić na snimku je prepoznala svog šesnaestogodišnjeg sina Azmira.

Na spisku žrtava genocida nad stanovištvom „sigurne zone“ UN-a Srebrenica u julu 1995, na kojem su poimenice 8.372 osobe, nalaze se i trogodišnja Nesiba (Muharem) Alić, četverogodišnja Emina (Nail) Vranjko, petogodišnja Edina (Zijad) Mujić. Sve djevojčice ubijene su 11. jula 1995. godine.

Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba Fatima Muhić.

U narednim danima, po jasno utvrđenom planu, izvršena su zarobljavanja i ubijanja ljudi, među kojima su bila i djeca. Većina žrtava imala je vezane ruke žicom preko leđa. Masovna ubistva izvršena su na više lokaliteta: Hajdučkom groblju, Jadru, Cerskoj dolini, Kameničkom brdu,skladištu u Kravici, Sandićima, Tišću, Orahovcu, Novoj Kasabi, brani kod Petkovaca, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilicama, Kozluku i drugim lokacijamaLikvidacije su se nastavile i nakon 18. jula. Komandant zvorničke brigade, ratni zločinac, Vinko Pandurević naredio je da se zarobljeni ne privode, već na licu mjesta odmah ubijaju. U tom periodu VRS je intenzivno radila na pronalaženju Bošnjaka i ubijanju koje je nastavljeno i 19. i 20. jula. Vojna policija je 23. jula 1995. po naređenju Ratka Mladića ubila i jedan broj ranjenika iz Srebrenice koji su liječeni u Zvorniku.

“Broj ubijenih i brze likvidacije dokazuju da je u pripremi i izvršenju zločina učestvovalo veoma mnogo organizovanih i disciplinovanih izvršilaca, zapravo kompletan politički, upravni, policijski i vojni potencijal. Bez obzira na sve akte, rezolucije, sporazume, konvencije o zaštiti djece, u periodu od 1992. do 1995. nad djecom Srebrenice izvršeni su brojni i teški oblici zločina uključujući i zločin genocida”, ističe Mastalić-Košuta.

Dodaje da je u Srebrenici u toku jedne sedmice ubijeno 694 djece, što dovoljno govori o karakteru samog rata i namjerama agresora – uništiti jedan narod, jednu državu i izbrisati tragove njihovog postojanja.

Forenzički dokazi pokazuju da su pronađene primarne, sekundarne čak i tercijarne grobnice kako bi se prikrila masovna pogubljenja što jasno pokazuje o kakvim zločinima se radi.

Pored fizičkog ubijanja i ranjavanja djece, težak oblik obuhvataju i psihičke povrede, koje, iako manje vidljive posljedice od fizičkih, ostavljaju trajne i nesagledive posljedice na cijelo bosanskohercegovačko društvo.

“Djeca su doživjela teška traumatska iskustva, ranjavanje, gubitak roditelja i bliskih osoba, izgladnjivanje i nedostatak hrane, lijekova, obolijevala su i umirala od hladnoće i raznih bolesti, razdvajana su od roditelja i najmilijih, uskraćeno im je normalno školovanje, zaustavljeno im je djetinjstvo, uskraćene omiljene aktivnosti i drugo. Djeca su trpjela i seksualna zlostavljanja, odnosno nasilje po spolnoj pripadnosti. Određeni broj djece zarobljavanjem su preživljavali najstrašnije torture”, navodi Mastalić Košuta.

Napominje da su zločini nad djecom u Srebrenici počinjeni pred očima svjetske javnosti.

“Iako je Srebrenica proglašena „sigurnom zonom“ UN-a, činjenja zločina nakon toga nastavljena su čak i većim intenzitetom. Zločin nad djecom zločin je i nad njihovim roditeljima, srodnicima, prijateljima ‒ to je zločin mnogo većeg opsega i razmjera. Ubistvom djeteta uništava se porodica, društvo, država. Posljedice ovih zločina vidljive su i danas, a bosanskohercegovačko društvo trebat će se s njima još dugo boriti”, zaključuje Zilha Mastalić-Košuta.




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *