Neobični i zanimljivi maniri pojedinih prolaznika u Novom Pazaru da na pješačkim prijelazima gestom pozdravljaju vozače ili da klimaju glavom u znak zahvalnosti što su pred njima zaustavili vozilo, više se ne čine tako naivnim.
Prije samo par godina mogli smo se i šaliti na račun te kulturne pojave, a sada mislim da je vrag odnio šalu. Iz usta lokalnih fejzbuk svekritičara moglo se čuti šaljivim tonom: “Šta ima da im klimaju i mašu, da neće poklon da im daju kad vozači svakako, zakonski, moraju da se zaustave?
Drugi, sudeći po fejzbuk komentarima, na to salutiranje vozačima gledaju kao na neki specifični, samo naš, saobraćajni bonton kojim se možemo čak i pohvaliti.
Sada vidimo da s obzirom na nemar onih koji voze i onih koji parkiraju, kao i nemar onih koji brinu o saobraćaju, čovjek zaista treba svakoga dana da zahvaljuje što je preživio i to ne samo Bogu.
Nekima dođe da pokucaju vozačima na šoferšajbnu: “Veliko ti hvala, buraz, što me nisi pregazio”.
Mentalitet našeg društva koji je dobrim dijelom nasljedio orijentalni duh pun je nekakve toksične topline, relativizacije i razumijevanja za neodgovornost koja ugrožava temeljna ljudska prava, dok smo sa druge strane tu kada treba nekom preko reda završiti “k'o brat bratu”.
Sjetimo se primjera vlasnika opasnih pasa koji se po odgovornosti mnogo ne razlikuju od svojih pitbul terijera. Nerijetko se ti psi mogu vidjeti kako trčkaraju bez zaštitne korpe i lanaca na trim stazama, izletištima, na sportskim terenima u borićima… Sve to ide uz obrazloženje vlasnika: “Neće, neće!” ili “ne boj se, bate, ovaj neće”.
Mnoga se objašnjenja za nedavni prolazak kroz pješački prijelaz u Muru brzinom od skoro 120 km na sat, svode na sudbinu: “Desilo se, ne snašlo, može svakom da se desi”.
Sa druge strane, na snimcima sigurnosnih kamera iz Mura, vidimo da su pojedini vozači odlučili da idu svojim poslom i ne komplikuju svoj radni dan pomaganjem drugoj osobi u nevolji. Da li bi na isti način postupili da su znali da će sve to biti snimljeno i da će vrlo brzo preplaviti društvene mreže?
Kakva je ta naša toplina, taj naš merhamet? Je li ona mit? Da li ona ima veze isključivo sa kolektivnim aktivnostima i dirigovaonim humanitarnim akcijama koje imaju pažnju javnosti?
Prema mom dubokom ubeđenju, nemili događaji u Muru, u dubokoj su vezi sa kompletnom neodgovornošću kakva je bila ona u periodu nedavne pandemije.
Neodgovornost u kojoj se ogleda naš suštinski odnos prema bilo kom problemu, bilo kom izazovu, bilo kojoj devijaciji od ekologije, načina ocjenjivanja, saobraćaja, preko redova za ramazanske pitice. Vjerujemo da možemo zaštiti svoju slobodu ugrožavajući tuđu, vjerujemo da možemo posmatrati nepravdu ili nasilje kod drugih i proći neozlijeđeno.
Naš moral je u velikoj mjeri pogrešno utemeljen. On zavisi od podrške kolektiva, od stimulacija vlastitog klana, od aplauza u partiji, od lajkova na mrežama, od komšiluka, ponekad i od lažnog buntovništva, a veoma malo od empatije koja jedina treba da postoji.
Da li imamo razumijevanja za nedostatak infrastrukturnih uslova u prigradskim naseljima, trotoara, saobraćajnih znakova? Možda imamo. Protest kaže da to nikako ne smije da se toleriše.
Predstavnici struktura vlasti su vješno i strateški dugogodišnji vrući krompir (koji se više ne može čuvati pod tepih) konačno bacili u krilo Ministarstvu za infrastrukturu.
“Dajte trotoare i bezbjedne puteve da bi pješaci-đaci bili sigurniji!” To je sigurno bolja reakcija nego da je tom istom Ministarstvu uručena, na primjer, plaketa grada, kao što je bio slučaj sa ministarkom za zaštitu životne sredine u periodu kad smo oborili sve rekorde zagađenja.
Ima li ovaj nemili događaj u Muru neke veze sa nemilim događajima tokom pandemije, kada su mnogi nesavesno krili svoju zaraženost, toplo se pozdravljali i grlili, onako zaraženi? Na um mi padaju paradoksi u kojima egocentrični pojedinci, a koje lično poznajem, tokom samo jedne godine dana mijenjaju i zauzimaju nekoliko oprečnih stavova, a da, niti jednom, nisu priznali svoju naivnost.
Jedan te isti građanin, na primjer, bez ikakve skrupule, na društvenim mrežama prvo je govorio da korona virus ne postoji, zatim, dva mjeseca kasnije, da postoji, ali da je jednako opasan koliko i grip, zatim poziva ljude da se ne vakcinišu zbog nuspojava (kojih nema ni dan danas), hoda zaražen bez maske, nakon toga priznaje veliku smrtnost i na kraju učestvuje u kolektivnim volonterskim akcijama, nosi boce sa kiseonikom onima koji se bore za poslednji dah…Neki su čak učestvovali u suludom takmičenju po kom heroj možeš postati ako imaš dovoljan broj glasova.
Ima li naša neodgovornost veze sa otrovnim vazduhom koji udišemo. Čuveni Atinjanin, Sokrat, vjerovao je da ljudi griješe isključivo zbog neznanja. On je smatrao da kada bi istinski u glavi “vidjeli” posljedice svojih grešaka ljudi se nikako ne bi odlučili za pogrešne stvari.
Tako se i ja pitam da li bismo mi mirno sedeli da stvarno možemo sebi da predstavimo tu apstraktnu zagađenost izraženu maglovitim brojkama i nevidljivim PM česticama, da možemo sebi da predočimo sadašnje bolesnike i buduće redove na plućnom odjeljenju naše bolnice. Nije dovoljna briga, potreban je žestok alarm, potrebno je da zdravlje bude pitanje svih pitanja, prioritet svih prioriteta, da budu obustavljene sve radnje dok ne dobijemo sredinu za mogući biološki opstanak.
U tom kontekstu treba podržati sve vrste skupova i protesta koji alarmiraju javnost i koji ukazuju da problemi zagađenja, nedostatka trotoara, podjednako pogađaju i zagađivače i političare, bogate i siromašne, opoziciju i vlast, Srbe i Bošnjake, one koji nemaju rješenje i one koji privremeno imaju gdje da pobjegnu.
Autor teksta je Armin Šaljić, profesor sociologije sa pravima građana.
Izvor Free media
