Nedavni događaji unutar Stranke pravde i pomirenja (SPP) izazvali su burne reakcije u političkom životu Sandžaka. Usame Zukorlić, predsjednik SPP-a, izazvao je kontroverzu nakon što je isključio skoro stotinu članova iz stranke, označavajući ih kao “disidente”. Njegova objava na Facebooku postala je epicentar političke rasprave, u kojoj Zukorlić tvrdi: “Test istinskog karaktera dolazi kada disident odluči napustiti svoju stranku… Ako mjesto u kojem je ponikao postane njegova glavna meta, moramo se zapitati: Je li njegova odanost ikada bila iskrena?”
Odgovor na ovaj poziv na jedinstvo i lojalnost nije se dugo čekao. Ferid Bulić, bivši član SPP-a i sada lider SBR-a, oštro je kritizirao Zukorlića, koristeći riječi koje potiču na razmišljanje: “Da bi smo razumjeli tekst objavljen od ‘Pubertetlije’ neophodno je pojasniti izraz Disident.” Bulić nastavlja sa kritikom Zukorlića, optužujući ga za pokušaj uspostavljanja totalitarne vlasti unutar stranke, gdje se ne razlikuje od “plemenskog saveza”, a ne prave političke organizacije koja teži napretku i razvoju.
Zukorlićeva argumentacija o jedinstvu i saradnji kao ključu uspjeha u politici, gdje “razlike u mišljenju su mač sa dvije oštrice” i gdje je “bolje držati se zajedno i trpjeti ono što ti se ne sviđa”, susreće se sa Bulićevom vizijom borbe za “dostojanstvo Bošnjaka, napredak i razvoj Sandžaka, politika principa i dosljednosti.” Bulić posebno ističe da politika njegovih saboraca i prijatelja nije bila podređena istočnim ili zapadnim šefovima, već je bila “brana primitivizmu” i odavala račune samo bošnjačkom narodu.
Ova razmjena stavova između Zukorlića i Bulića ne samo da oslikava duboku podelu unutar SPP-a, već i podiže pitanja o budućnosti političkog aktivizma i liderstva u Sandžaku. Dok Zukorlić zagovara pragmatično jedinstvo pod njegovim vodstvom, Bulić poziva na principijelnu politiku koja ne pristaje na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti i ciljevi.
Rasprava između Zukorlića i Bulića također baca svjetlo na šire pitanje političkog identiteta i autonomije u bošnjačkoj zajednici. Sa jedne strane, poziv na jedinstvo i lojalnost može se činiti kao nužan za postizanje zajedničkih ciljeva; s druge strane, principi slobode mišljenja i demokratske rasprave su temelj na kojem se gradi zdrava politička kultura.
Ovaj sukob između “plemenskog saveza” i borbe za principijelnu politiku će, bez sumnje, ostaviti trajni uticaj na politički pejzaž Sandžaka, postavljajući pitanja o tome kako najbolje voditi zajednicu naprijed, ujedinjenu ili razdijeljenu na osnovu dubokih uvjerenja i vrednosti.
