Dok se Zapad bavi izjavama, a Beograd teritorijama, pitanje Sandžaka i dalje ostaje gurnuto u marginu političkih agendi, kako domaćih, tako i međunarodnih. No, ova pogreška postaje sve opasnija. Sandžak nije samo historijska regija – to je nerazriješeno pitanje državnog kontinuiteta, sigurnosne stabilnosti i bošnjačkog opstanka između dvije nacionalne ideologije koje ga podjednako osporavaju: velikosrpske i velikocrnogorske. Vrijeme je da se to promijeni i da Sandžak uđe u politički vokabular evropske bezbjednosti.
Za Bošnjake, Sandžak predstavlja ne samo geografski prostor, već simbol političke nepodijeljenosti, historijskog kontinuiteta i prava na ravnopravno postojanje. Beograd, međutim, već decenijama pokušava da Sandžak pretvori u administrativno zaboravljenu tačku, a posebno perfidno oruđe u tom projektu postaju pojedini politički i vjerski lideri. Njihovo sljubljivanje s beogradskim centrima moći nije puka lokalna saradnja, već svjesna politička kolaboracija s ciljem gušenja svakog oblika bošnjačkog samopouzdanja.
U tom svjetlu, neophodno je postaviti jasnu granicu između vjerske dužnosti i političke instrumentalizacije. Imami i vjerski autoriteti nemaju šta tražiti u partijskoj strukturi vlasti, niti u ulozi posrednika između naroda i režima. Njihovo mjesto je uz narod – u džematu, na ulici, u bolnici, u siromašnim mahalama – dijeleći stvarni život vjernika, a ne njihove glasove. Vjera nije sredstvo političkog uticaja niti kanal za ličnu promociju. Bošnjaci Sandžaka nisu izgubljena ili neorganizovana vjerska skupina kojoj treba duhovni tutor – oni su politički narod sa svojim legitimnim, demokratski izabranim predstavnicima. Problem nisu oni koje je narod birao, već oni koje je Beograd postavio.
Vjerske figure koje djeluju kao produžena ruka državne politike, umjesto da budu moralni autoritet zajednice, služe tome da utišaju politički glas Bošnjaka i pretvore ih u pasivne podanike, umjesto aktivnih građana.
Geopolitički gledano, Sandžak zauzima izuzetno važnu i često zanemarenu stratešku poziciju u sigurnosnoj arhitekturi jugoistočne Evrope. Njegova teritorija direktno povezuje dvije ključne tačke savremene balkanske bezbjednosti – Kosovo i Bosnu i Hercegovinu – dok istovremeno funkcioniše kao tampon-zona između Srbije i NATO članice Crne Gore. U trenutku kada Rusija koristi Srbiju kao bazu za širenje svog uticaja na Zapadnom Balkanu, Sandžak postaje prirodna barijera protiv malignih uticaja prema Jadranu i dublje u NATO prostor.
Takav raspored čini Sandžak logistički, komunikacijski i politički presudnim za sve sigurnosne politike koje žele očuvati mir, stabilnost i evroatlantsku orijentaciju regiona. U kontekstu sve većih tenzija između proruskih i proevropskih snaga, Sandžak mora biti percipiran ne kao periferija, već kao geopolitička osovina otpora autoritarnim projektima – uključujući pokušaje izolacije Kosova i destabilizacije Bosne i Hercegovine.
Zato bošnjački politički akteri u Sandžaku i dijaspori moraju strateški razumjeti i politički iskoristiti ovu poziciju – kako kroz diplomatski narativ, tako i kroz druge načine – postavljajući Sandžak kao ključnu tačku evropske sigurnosti i integracije.
Dok Beograd na Sandžak gleda kao na marginu koju treba utišati, Zapad ga mora prepoznati kao vezivno tkivo evropskog Balkana – i to kroz bošnjačko prisustvo koje garantuje otvorenost, multikulturalnost i antiautoritarnu orijentaciju. Međunarodna zajednica mora razumjeti da Sandžak nije samo bošnjačko pitanje – to je pitanje regionalne ravnoteže i evropske otpornosti na maligni ruski uticaj.
Beograd, već duboko kompromitovan političkim savezom s Kremljom, koristi Sandžak kao tampon-zonu između albanskog, bošnjačkog i crnogorskog faktora. Onemogućavanjem političke artikulacije Sandžaka, slabi se svaki potencijalni otpor srbijanskom satelitskom režimu koji funkcioniše kao kanal ruskog uticaja na Balkanu.
Razlog zašto se pitanje Sandžaka decenijama izbjegava u međunarodnim krugovima nije slučajna geopolitička slijepoća, već kombinacija političkog oportunizma, licemjerne stabilokratije i nedostatka artikulisanog zahtjeva iznutra. Zapadne sile, prije svih SAD i ključne članice EU, vodile su se principom: “Ako vi šutite, i mi ćemo.” Istim onim koji je Albancima bio poručen u ranim fazama kosovskog pokreta.
Drugim riječima – međunarodna podrška nikada nije inicijativna, već refleksna. Ni Washington, ni Brisel, ni Berlin neće otvoriti pitanje koje domaći akteri ne smatraju prioritetnim. Zato se danas o Sandžaku u zvaničnim analizama govori manje nego o pojedinačnim romskim naseljima, jer nije ponuđena ni politička artikulacija, ni diplomatska strategija, ni geopolitički narativ.
Ako sandžačko rukovodstvo ne formuliše jasan zahtjev, međunarodna zajednica će nastaviti da ćuti – sve dok ne bude kasno. A tada Sandžak više neće biti političko pitanje, već sigurnosna kriza.
Zato Sandžak mora ponovo biti otvoren kao međunarodno pitanje – kroz evropske rezolucije, izvještaje o ljudskim pravima, strateške sigurnosne dokumente i kontakte s NATO strukturama. Bošnjaci Sandžaka nisu statistika. Oni su živa tampon-zona između Evrope i autoritarizma. Njihovo institucionalno osnaživanje i političko uključivanje nije prijetnja – to je prirodna linija odbrane demokratije u prostoru gdje granice blijede, ali tenzije rastu.
Vrijeme ignorisanja je prošlo. Vrijeme instrumentalizacije mora se raskrinkati.
📌 Autor: Fikret Mehović, analitičar za politiku i sigurnost Bosne i Hercegovine. Rođen je u Priboju, a danas je poznat kao vrsni stručnjak i osoba koja nesebično pomaže Sandžaklijama u Sarajevu.
📝 Napomena redakcije: Stavovi, ocjene i mišljenja izneseni u ovoj kolumni su lični stavovi autora i ne moraju nužno odražavati stavove redakcije Sandžak Danas. Redakcija objavljuje ovu kolumnu u duhu otvorenog dijaloga i pluralizma mišljenja, s ciljem podsticanja rasprave o važnim regionalnim temama.