Negdje među brdima i starim kućama sela Trnava, nadomak Novog Pazara, živi nana Mejrem. Ima preko osamdeset godina. Njeno lice iscrtano je borama koje pamte cijeli jedan život – i jednu tihu, vječnu čežnju. Svakog jutra, prije nego što skuha kahvu, prije nego što pogleda kroz prozor ili dotakne prag ispred kuće, ona izgovori jedno te isto pitanje:
„Gdje li je moj sin?“
Četiri decenije su prošle otkako ga je posljednji put vidjela. Ni glasa, ni pisma. Samo tišina koja boli. U njenim očima gori nada – možda je živ, možda je negdje daleko, možda… možda ju je zaboravio.
– Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gdje je – govori Mejrem, glasom koji slama i najtvrđa srca.
Kad je nedavno dobila posjetu, nana Mejrem je učinila ono što bi svaka majka – zagrlila. Jako. Ne zbog obične ljudske bliskosti, već kao da tim zagrljajem pokušava dozvati sina, da mu kaže: „Čekam te, još uvijek.“
– Evo me, nano, grli me koliko god ti srce želi – rekla joj je žena koja ju je posjetila.
I nana je grlila. Šutjela, ljubila, plakala, milovala.
Taj zagrljaj bio je više od dodira. Bio je vapaj jedne majke, bol koju nosi samo ona koja četrdeset godina čeka.
Možda ste baš Vi ta osoba…
Možda i vas neko čeka. Možda upravo sada, dok čitate ovo, neko izgovara: „Ne znam gdje je… ali možda će doći.“
Zato – dođite. Javite se. Pozovite. Ako ste majka, sin, sestra, brat, čovjek – zagrlite.
A ako želite pomoći nani Mejrem i mnogima poput nje, koji su ostali zaboravljeni, napušteni ili usamljeni – to možete učiniti putem donacija Fondaciji “Tamara Misirlić”, koja posvećeno brine o starijim i zaboravljenim osobama širom Sandžaka.
RAČUN ZA DONACIJE:
265-4110310002301-18
Primalac: Fondacija “Tamara Misirlić”
Svrha uplate: Donacija
Devizni račun:
RS352651000000113328740
SWIFT/BIC: RZBSRSBG
Raiffeisen banka
PayPal:
[email protected]
Nana Mejrem ne traži mnogo. Samo da neko dođe. Da pita. Da zagrli.
Jer ima dana kada joj je jedina želja – da je neko pozove po imenu i kaže: „Evo me, majko.“
Negde u starom kraju Novog Pazara živi baka Mejrem.
Ima osamdeset i nešto godina i jedno pitanje koje svakog jutra izgovori kad se probudi:
„Gde li je moj sin?”„Četrdeset godina ga nisam videla. Možda je poginuo, možda me zaboravio, možda… ko zna gde je.“
Zagrlila me kao da grli njega.
Zagrlila me kao da u meni traži sina koga više ne zna da li će ikada videti.Pružila sam joj ruke i rekla:
„Evo me, bako, grli me koliko god ti srce želi.“Nisam se pomerala.
Pustila sam je da grli koliko hoće. Da ljubi, da plače, da miluje.Možda ste baš Vi ta osoba koju neko čeka, i možda baš sada neko izgovara:
„Ne znam gde je… ali možda će doći.“Zato dođite i zagrlite! ❤️
Objavljuje Moj Pazar u Nedjelja, 15. lipnja 2025.