Muslimanska zajednica u Luksemburgu danas uživa položaj na kojem bi joj, kako poručuje hafiz Hilmija Redžić, vjerski poglavar muslimana u toj evropskoj državi, mnogi mogli pozavidjeti. U zemlji koja nije imala osmansko naslijeđe, islam je 2015. godine i zvanično priznat, a taj čin, ističe Redžić, nije došao slučajno, već kao rezultat dugogodišnjeg predanog rada ljudi koji su vjeri željeli osigurati mjesto koje joj pripada u savremenom evropskom društvu.
Govoreći o položaju muslimana u Luksemburgu, Redžić naglašava da je njihovo prisustvo vidljivo u gotovo svim segmentima društva – od državnih institucija do privatnog i ekonomskog sektora. Prema njegovim riječima, muslimani, a posebno Bošnjaci, danas su aktivni i prepoznatljivi članovi luksemburškog društva, dok je sam položaj islama uređen i stabilan.
Posebno je istakao način na koji je organizovana Islamska zajednica u Luksemburgu, koja već više od tri decenije funkcioniše po principu šure – dogovora i savjetovanja. Taj model, kako pojašnjava, podrazumijeva predstavničko tijelo koje se bira putem izbora, a njegovi članovi, nakon izbora, više nisu predstavnici pojedinačnih džemata nego svih muslimana u državi. Takva organizacija, kaže, omogućava da se interesi zajednice štite institucionalno, ali bez uskogrudnog džematskog nadmetanja.
Na čelu zajednice nalaze se predsjednik Šure i vjerski poglavar, odnosno muftija, pri čemu je civilno tijelo zaduženo za pravna i društvena pitanja, dok je muftija odgovoran za vjerski život zajedno sa imamima. Redžić naglašava da je autonomija zajednice bila jedan od uslova priznavanja islama u Luksemburgu, te da ona nije pod ingerencijom nijedne strane islamske institucije, iako njeguje saradnju sa vjerskim centrima iz Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, ali i arapskog svijeta.
U toj raznolikosti Redžić vidi posebnu snagu. Šura, kako kaže, predstavlja “ummet u malom”, jer okuplja muslimane različitih porijekla bez etničkih i mezhebskih prefiksa. U zajednici djeluju Bošnjaci, Arapi i muslimani iz drugih krajeva, ali je zajednički imenitelj islam i želja da se očuva vjera u evropskom ambijentu.
Govoreći o izazovima, Redžić jasno poručuje da je najveći zadatak zajednice rad s mladima. Upravo u mladim generacijama vidi budućnost muslimana u Luksemburgu, ali i najveću odgovornost sadašnjih lidera. Ključno pitanje, prema njegovim riječima, jeste kako mladima ponuditi perspektivu da vjeru nose ispravno, dostojanstveno i u skladu s vremenom u kojem žive.
Iako se muslimani u Luksemburgu povremeno susreću s pojedinačnim problemima, poput ograničenja vezanih za hidžab, burkini ili obavljanje namaza u školama, Redžić naglašava da se takvi slučajevi uglavnom rješavaju kroz komunikaciju s institucijama. Veliku prednost vidi u jasno definisanoj vjerskoj neutralnosti države, koja, kako ističe, štiti pravo vjernika da prakticiraju svoju vjeru bez diskriminacije.
Za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, Luksemburg, prema njegovom viđenju, nema izražen sekularistički model koji vjeru potiskuje iz javnog prostora. Naprotiv, religija ima priznato mjesto u društvu, a predstavnici vjerskih zajednica učestvuju i na važnim državnim ceremonijama. Redžić smatra da je prisustvo muslimanskih predstavnika na takvim događajima od presudne važnosti, jer, kako kaže, “ako vi ne predstavite sebe, predstavit će vas neko drugi – i to najčešće onako kako vi niste”.
Upravo zato muslimanska zajednica u Luksemburgu aktivno učestvuje u javnom životu zemlje, od državnih prijema i ceremonija do saradnje s drugim religijama kroz tijelo koje okuplja priznate vjerske zajednice. Redžić navodi da je takva saradnja korisna, ne samo za rješavanje konkretnih problema, već i za izgradnju međusobnog povjerenja i poštovanja.
Jedan od najvažnijih temelja očuvanja identiteta muslimana, prema njegovim riječima, jeste mekteb. U Luksemburgu danas djeluje 12 džemata u sastavu Šure, a gotovo svaki od njih ima brojne polaznike mektepske nastave. U pojedinim islamskim centrima broj djece prelazi nekoliko stotina, što Redžić vidi kao snažan pokazatelj da zajednica ima budućnost.
No, cilj nije samo da djeca završe mekteb, već da ostanu vezana za džamiju i nakon toga. Zato se kroz razne programe, ekskurzije, halke, edukativne aktivnosti i omladinske projekte nastoji zadržati njihova povezanost sa zajednicom i vjerom. Redžić posebno ističe da džamija mora biti prostor u kojem se dijete osjeća lijepo, prihvaćeno i dostojanstveno, jer upravo ta slika iz djetinjstva ostaje trajna.
Zanimljivo je i njegovo zapažanje da djeca u Luksemburgu, uprkos životu u višejezičnom društvu, i dalje dobro čuvaju bosanski jezik. Tome, kako kaže, doprinose porodica, česti odlasci u Sandžak i Bosnu, ali i svakodnevna komunikacija među djecom u džematima. Mekteb se također održava na bosanskom jeziku, uz svijest da se određene teme, ako je potrebno, mogu pojasniti i na jeziku koji djeca bolje razumiju.
Ramazan, prema riječima hafiza Hilmije Redžića, u Luksemburgu ima posebnu ljepotu. Džemati organizuju zajedničke iftare, omladinske susrete, programe za nove muslimane, noćne namaze i brojne aktivnosti koje dodatno učvršćuju zajedništvo. U nekim džematima organizuju se i javni iftari na gradskim trgovima, kojima prisustvuju i predstavnici lokalnih vlasti, što pokazuje stepen prihvaćenosti muslimanske zajednice u javnom prostoru.
Redžić ne skriva ni zabrinutost za stanje u zemljama iz kojih muslimani dolaze. U više navrata pravi poređenje između uređenog sistema u Luksemburgu i, kako kaže, korupcijom i nepotizmom opterećenih društava na Balkanu, gdje mladi često ne vide perspektivu. Ipak, vjeruje da iskustva uspješno organizovane dijaspore mogu poslužiti kao pozitivan model i podsticaj za promjene u Sandžaku i Bosni i Hercegovini.
Kada je riječ o budućnosti, poručuje da Islamska zajednica u Luksemburgu ide korak po korak. Prioritet je jačanje svakog džemata pojedinačno, a tek nakon toga razmišljanje o većim projektima poput centralnog sjedišta ili velike džamije. U tome, naglašava, nema želje za pukom simbolikom, već za funkcionalnim prostorima koji će zaista služiti vjeri i ljudima.
Na kraju, uputio je i snažnu ramazansku poruku, pozivajući muslimane da se u ovom mjesecu vrate Kur’anu, jer upravo u druženju s Allahovom knjigom vidi suštinu ramazanske promjene i duhovnog preporoda.