Na visoravnima Pešteri, gdje zime znaju biti surove, a vjetar nosi miris trave i slobode, u selu Kijevci nadomak Sjenica živi Hajdin Camović – čovjek koji je zagazio u devetu deceniju života, ali ga i dalje krase vedar duh, snažan korak i ljubav prema rodnom kraju.
Njegova priča nije samo svjedočanstvo jednog života, već i podsjetnik na vrijeme kada se živjelo od rada, stoke i poštenog znoja. Dok danas mnogi bježe sa sela, Hajdin sa ponosom govori o nekadašnjem životu na Pešterskoj visoravni, gdje je gotovo svaka kuća imala stoku, vodenicu i pune ambare.
„Narod je ovdje živio od stoke i poljoprivrede. Jeo se ječmeni i ražani hljeb, sir, maslo od krava. Imali smo po hiljadu ovaca na stanovima“, priča Hajdin, prisjećajući se vremena kada je sa svega 18 godina tjerao sir na pijace u Titograd, Skoplje i druge gradove.
Kaže da je sa porodicom obrađivao više od pet hektara zemlje, sve ručno, bez mašina i moderne mehanizacije.
„Kosilo se rukama, sa djecom i ženom. Zimilo se od jagnjadi i sira. Peške se išlo za Sjenicu, s konjima za Pazar. Noćivalo se usput, pa se vraćalo preko sela Pešteri“, govori starina dok pogledom prelazi preko nepreglednih pašnjaka.
Posebno zanimljiv dio njegove priče odnosi se na porijeklo porodice Ćamović. Hajdin navodi da su njegovi preci početkom 1720 godine doselili iz područja Tuzi u Crnoj Gori.
„Naši stari su pričali albanski. Mi smo od plemena Klimenta. Jedan profesor iz Mitrovice mi je govorio da na Pešteri postoje tri velika plemena – Klimenti, Hoti i Grude“, prisjeća se Hajdin.
Govoreći o nekadašnjem životu, sa sjetom opisuje kako su njegovi preci pravili drvene kace za sir, kako su puteve otvarali konjima i kako je svako selo imalo svoju vodenicu.
„Ja sam imao vodenicu u Potrčaru. Dolazili su ljudi iz cijelog kraja da melju žito. Kad je došla struja, ljudi počeše kupovati brašno i vodenice ostadoše prazne“, priča Hajdin.
I danas vjeruje da bi stare vodenice trebalo obnoviti.
„Vidiš ratove danas, Ukrajina, prekidi struje… Trebale bi vodenice da postoje. Kad nema struje, šta će narod?“, kaže ovaj mudri Pešterac.
Iako je u poznim godinama, Hajdin i dalje svakodnevno pješači kilometrima po Pešteri. Kaže da ga noge još služe i da bi, kada bi imao lakšu obuću, bez problema krenuo i do Crne Gore.
„Merak mi je da prošetam. Mogu dugo da idem pješke. Ovdje je hladno, ali je vazduh najčistiji“, kaže Hajdin uz osmijeh.
Njegove riječi odzvanjaju poput živog svjedočanstva jednog vremena koje polako nestaje – vremena kada su ljudi bili vezani za zemlju, stoku, porodicu i prirodu. Na Pešteri, među pašnjacima i starim pričama, Hajdin Ćamović ostaje simbol izdržljivosti, zdravog života i nepokolebljive veze čovjeka sa svojim korijenima.