Na prostranstvima Gornje Pešteri, u selu Leskova, još uvijek se čuje zvuk starih mašina koje su nekada hranile čitave porodice i povezivale sela od Boroštice do Donje Pešteri. U trošnoj, ali ponosnoj vunovlačari, 89-godišnji Redžep Holić i danas povremeno pali mašine, čuvajući zanat koji polako nestaje pred naletom modernog vremena.
Dok su mnogi stari zanati odavno ugašeni, Holić već više od četiri decenije odbija da stavi katanac na vrata svoje vunovlačare. Nekada je, kaže, dnevno prerađivao i do stotinu kilograma vune, a danas se desi da mašinu ne pokrene mjesecima. Ipak, ljubav prema poslu ne dozvoljava mu da odustane.
„Ovo je težak posao, prašnjav i nezdrav, ali hvala Allahu, zdravlje me služi. Ljudi se čude kako sam živ i zdrav poslije toliko godina rada sa vunom“, priča starina Redžep sa osmijehom koji otkriva ponos čovjeka koji je cio život proveo radeći pošteno.
U njegovoj radionici nekada su redovno dolazili ljudi iz cijelog pešterskog kraja, ali i stočari iz Crne Gore. Vuna se donosila u velikim količinama, a posao je bio toliko unosan da, kako kaže, ni gastarbajteri u Njemačkoj nisu mogli lako zaraditi više.
„Radilo se po sto kila dnevno. Jesen je bila najjača sezona. Od ovog zanata moglo je lijepo da se živi“, prisjeća se Holić.
Ali ono po čemu ga ljudi posebno pamte jeste poštenje. Sa emocijama govori o staroj balanđi – vagi koju je kupio kako nikoga ne bi zakinuo.
„Jedan čovjek mi je rekao: ‘Uzmi ovu vagu, možda manje pokazuje, ali ćeš imati obraz pred ljudima.’ Poslušao sam ga i nikada mi niko nije došao da se požali. To mi je bilo najvažnije“, priča Redžep.
Njegova vunovlačara godinama je bila otvorena i bez nadzora, ali niko nije dirao ni vunu ni mašine. Ljudi su, kaže, poštovali trud i rad. Danas, međutim, vremena su drugačija. Mladi ne žele težak fizički posao niti život kakav je on imao.
„Došla nova vremena, nova tehnika. Ovo što sam ja radio danas niko neće“, kaže starina sa sjetom.
Iako je zakoračio u desetu deceniju života, Redžep i dalje sjedne pored mašina kada neko donese vunu. Nekada sam ubacuje vunu i skida kudelju, iako ga noge više ne služe kao prije. Na kraju razgovora tiho priznaje da bi možda prodao mašine. Ali dok to govori, u njegovom glasu osjeti se tuga čovjeka koji zna da sa njima ne odlazi samo posao – već čitava jedna epoha života na Pešteri.
Priča Redžepa Holića nije samo priča o vunovlačarstvu. To je priča o vremenu kada su riječ, poštenje i zanat vrijedili više od svega. O ljudima koji su živjeli teško, ali dostojanstveno. I o Pešteri koja još uvijek, kroz posljednje stare majstore, čuva duh prošlih vremena.