Dok mnogi život u dijaspori vide kroz uspjeh, novac i sigurnost, priča Hajrana Pepića iz Rožaja podsjeća da nijedna udaljenost ne može izbrisati korijene, uspomene i osjećaj pripadnosti rodnom kraju. Više od četiri decenije nakon odlaska iz Sandžaka, ovaj Rožajac i danas sa jednakim emocijama govori o svom djetinjstvu, porodici, humanitarnom radu i nostalgiji koja nikada nije prestala.
Iz Rožaja je otišao davne 1981. godine, kao veoma mlad čovjek, u vrijeme kada su hiljade ljudi sa prostora bivše Jugoslavije odlazile u zemlje Zapadne Evrope u potrazi za boljim životom. Put ga je odveo u Švajcarsku, gdje je, poput mnogih gastarbajtera tog vremena, morao početi od najtežih poslova.
Bez znanja jezika i bez sigurnosti, Pepić je prve godine proveo radeći fizički zahtjevne poslove, paralelno učeći jezik i završavajući stručne škole. Upravo kroz rad, disciplinu i upornost uspio je da izgradi stabilan život i porodicu, ali nikada nije dozvolio da ga uspjeh udalji od ljudi i mjesta iz kojeg je potekao.
Njegov život dodatno je obilježilo teško djetinjstvo. Bez majke je ostao sa svega devet godina, a porodica je kasnije ostala i bez oca. Odrastanje u brojnoj porodici sa petnaestoro djece naučilo ga je, kaže, odgovornosti, zajedništvu i borbi za opstanak. Upravo te životne okolnosti oblikovale su njegov odnos prema ljudima i humanosti.
Danas je Hajran Pepić među dijasporom poznat kao jedan od ljudi koji nikada nije zaboravio svoj narod i svoj kraj. Posebno mjesto u njegovom životu zauzima humanitarna organizacija „Bratska ruka“, koja već decenijama okuplja ljude iz dijaspore spremne da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Kroz brojne humanitarne akcije pomagali su bolesnima, socijalno ugroženim porodicama, studentima, djeci sa posebnim potrebama, ali i građanima kojima je bilo potrebno liječenje van granica Crne Gore. Humanitarni rad za Pepića nije prolazna akcija niti medijska promocija, već dug prema ljudima i kraju iz kojeg je ponikao.
Iako već decenijama živi u Švajcarskoj, Pepić naglašava da dijaspora nikada nije zaboravila Crnu Goru. Naprotiv, mnogi ljudi iz dijaspore žele da ulažu, pomažu i učestvuju u razvoju države, ali smatra da je za to potrebno više stabilnosti, međusobnog povjerenja i manje političkih podjela. Prema njegovim riječima, dijaspora očekuje ozbiljniji odnos države prema ljudima koji godinama ulažu u rodni kraj i pomažu svojim porodicama i zajednicama. Posebno ističe da bez sloge i sigurnosti nema ni ozbiljnijih investicija niti većeg povratka ljudi iz inostranstva.
Govoreći o životu u Švajcarskoj, Pepić ističe da je upravo tamo naučio koliko su disciplina, poštovanje rada i odgovornost važni za uređeno društvo. Kaže da u takvom sistemu nije presudno ko ste i odakle dolazite, već koliko pošteno radite svoj posao i koliko poštujete druge ljude. Danas, kao otac troje djece i djed desetoro unučadi, posebno je ponosan što je uspio da kod mlađih generacija sačuva ljubav prema Crnoj Gori i Rožajama. Iako su odrasli u Švajcarskoj, njegova djeca nisu zaboravila svoje porijeklo, jezik i porodicu.
Priča Hajrana Pepića zato nije samo priča o uspješnom čovjeku iz dijaspore. To je priča o generaciji ljudi koja je otišla trbuhom za kruhom, ali nikada nije prestala da misli na svoj kraj, svoje planine i ljude koje je ostavila iza sebe. U vremenu kada su podjele sve izraženije, Pepić vjeruje da samo zajedništvo, humanost i međusobno poštovanje mogu donijeti sigurniju budućnost i Crnoj Gori i njenoj dijaspori.
Izvori: CG DIJASPORA, redakcija Pobjede