Na osvit ovog 10. aprila 2024. godine, upravo za vrijeme velikog islamskog praznika, istaknuti bošnjački i sandžački pisac, Safet-Sajo Sijarić, prešao je na drugu obalu vječnosti. Kako je lijepo rekao Dostojevski:
“Sva tajna ljudskog bića je u srcu i duši.” Sijarić je bio majstor da tu tajnu prenese na papir, dajući nam dijelove sebe u svakoj priči, u svakom liku. Veliki pisci, poput Sijarića, nikada ne umiru sami. Umru sa perom u ruci, u svijetlim zorama, sa svim svojim pričama koje nastavljaju živjeti među nama. “Oni koji vjeruju i čine dobra djela, Gospodar će ih zbog vjere njihove uvesti u vrtove kroz koje teku rijeke.” (Kuran, Surah Muhammad, 47:12). Njegova djela, kao vrtovi prepuni mudrosti, ostaju sa nama, obasjavajući put.
Vezan za svoj Bihor u Sandžaku, ali i za grad Sarajevo, Sijarić nam je ostavio neke od najljepših, najemotivnijih, ali i najpotresnijih priča o nama samima. Njegovo svijetlo ime i iskričavi duh koji je uvijek probljeskivao svojim mudrostima i šalama, bit će trajno uklesani u naša sjećanja. Pamtim ga kao mog gosta na Cetinju, na promociji moje zbirke poezije sa Mirsadom Rastoderom.
Pamtim naše duge i lijepe razgovore u Petnjici i česte telefonske razgovore koje smo vodili – on iz šeher Sarajeva, ja sa Cetinja. “Život se mora nastaviti”, pisao je Hemingway “Ljudi će preživjeti, kao i uvijek, ali će preživjeti drugačiji.” I dok se svijet mijenja, Sijarićevi doprinosi ostaju nepromijenjeni, vječni, odjekujući kroz vremena. Njegovo djelo, njegova mudrost, i humor ostaju nam kao svjetionici u noći, podsjećajući nas na ljepotu, tugu i čudesnu složenost ljudskog iskustva.
Blagoslovljena bila uspomena na Safeta-Saja Sijarića, čovjeka čija djela i život služe kao mostovi među ljudima, kulturama i vremenima. Kako je rekao Rumi, “Ne tuguj. Sve što gubiš dolazi u drugom obliku.” I tako, dok tugujući gubimo Sijarića u fizičkom smislu, pronaći ćemo ga ponovo u svakoj riječi koju je napisao, u svakoj priči koju je ispričao, u svakom smijehu koji je podijelio. Njegovo putovanje kroz vječnost tek je počelo, a mi u Crnoj Gori treba da smo zahvalni za tragove svjetlosti koje je ostavio za sobom, vodeći nas kroz mračne kutke naše istorije.
Sa odlaskom Safeta-Saja Sijarića, nije samo njegova porodica izgubila stijenu svog postojanja; izgubili su svi oni dragi prijatelji, a ponajviše Sandžak i Bosna i Hercegovina. Sijarić nije samo pisac; on je bio tkalac čarolije riječi, utkavši u tkanje svojih djela—od „Vučje gore“ do „Do na sami kraj svijeta“, od „Žene s tromeđe“ do „Broda na Bistrici“—duh svoga bošnjačkog naroda, esenciju zemlje koja mu je bila dom, i melodiju bosanskog arhaičnog jezika koji je volio i njegovao sa strašću koja je nadilazila granice.
Njegov odlazak ostavlja prazninu koja je istovremeno nepopravljiva i sveta. U svakom razgovoru sa njim, susretali bismo se ne samo s nesebičnom skromnošću već i sa intelektualnim duhom koji je često ostajao skriven iza tišine promišljanja. Ratne i poratne godine, sva stremljenja i stradanja, nisu uspjeli promijeniti tu temeljnu srž njegovog bića. Ostao je velikan svojeg vremena, monumentalno prisutan u našim životima kao i planine, vrleti, rijeke i časni insani koji nastanjuju njegove priče. Njegova djela, poput „Roda i doma“, nisu samo književna ostvarenja; ona su ćilim života, đe se zavičajni pejzaži stapaju sa pejzažima ljudske duše. Sijarićeva sposobnost da prozaično pretvori u poeziju, da statičnom da život i pretvori ga u bajkovito, a opet tako poznato i moguće, ostaje neusporediv dar čitaocu.
