Ko je bio Muhammed Asad? Na ovo jednostavno pitanje teško je dati jednoznačan odgovor, jer život tog čovjeka nadvio se svojom složenošću i kompleksnošću nad cijelo 20. stoljeće. I to je život, samo naizgled paradoksalno, koji govori o najkrvavijem vijeku evropske historije mnogo više nego priče nekih drugih, jednako znamenitih i jednako poznatih ljudi.
Danas je priča o Muhammedu Asadu već pomalo i zaboravljena, čak i nepoznata velikom dijelu javnosti, što je, svakako, nesreća za čovječanstvo jer taj je putopisac, novinar, političar i islamski revolucionar ostavio dubok trag ne samo u zemljama koje je pohodio na svojim putešestvijama nego i u obnovi islamske misli i svijesti muslimana o svojoj historijskoj važnosti i neponovljivosti.
Asadova blistava, kako je već decenijama opisuju intelektualci cijeloga svijeta, autobiografija Put u Meku knjiga je koja otvara sasvim nove duhovne horizonte, knjiga u kojoj je kroz ličnu vizuru opisan put jednog čovjeka od nihilističkog ateizma i duhovnog beznađa do sreće pronađene u utješnom vjerovanju u Boga. To je put koji je prevalio jedan čovjek blistave inteligencije i velike erudicije, čovjek koji je u evropskom modernističkom tehnicizmu i vulgarnom racionalizmu vidio najveću opasnost za opstojnost ljudskog duha i duhovnog razvoja čovječanstva.
Izdanak ugledne jevrejske porodice
Rođen kao Leopold Weiss u gradu Lavovu, tada u istočnoj Galiciji, Asad je bio izdanak ugledne jevrejske porodice koja je generacijama, po očevoj liniji, davala učene rabine. U djetinjstvu je stekao temeljno vjersko obrazovanje, poznavao je hebrejski i aramejski jezik, ali kako je sam opisivao u knjizi Put u Meku već je u najranijoj mladosti bio inficiran evropskim modernističkim ateizmom. Porodica seli u Beč, a Leopold se kao četrnaestogodišnjak, rođen je 1900. godine, po izbijanju Prvog svjetskog rata, prijavljuje u redove austrougarske vojske. Njegov avanturistički plan osujećuje razboriti otac, koji je prozreo mladićeve namjere.
Po okončanju rata upisuje Bečki univerzitet, pohađa predavanja iz tada veoma popularne psihoanalize, a onda, nakon samo dvije godine, napušta studij i bez obavještavanja porodice odlazi u Berlin kako bi postao novinar. Izdržava se isključivo od svog rada, živi siromašno i radi povremeno, a prave novinarske aranžmane dobiće tek kada se, gonjen nekim unutrašnjim nemirom, nađe na Bliskom istoku, u Palestini, Egiptu i poslije na arapskom poluostrvu.
Weissova slava kao najoštroumnijeg dopisnika sa bliskog istoka biće toliko rasprostranjena sredinom 20-tih godina da će se njegovi tekstovi, originalno štampani u Frankfurter Allgemeine Zeitungu preštampavati u svim evropskim zemljama, a autor će biti pozvan da održi niz stručnih predavanja na Visokoj školi za geopolitiku u Berlinu. Već tada uočljiva je Weissova empatija za muslimanske narode s kojima se susretao i njihovu društvenu problematiku. Kako se prisjećao u Putu u Meku primjetio je ogromni nesrazmjer između veličanstvene islamske tradicije koja je baštinjena i društvene zaostalosti muslimana tog vremena. Pisao je, što je i naslov jedne njegove knjige, o neromantičnom istoku, njegovim unutrašnjim duhovnim previranjima i osjećaju manje vrijednosti.
Na tim putovanjima Weiss je upoznavao veličanstveni islam, pišući minuciozno o orijentalističkim predrasudama i evropskoj kulturnoj aroganciji, koja je islamu odricala svaku originalnost i duhovnu vrijednost. Već tada, u godinama prije nego što će prihvatiti islam kao svoju životnu neminovnost i ovozemaljski usud, Weiss je pisao o posljedicama surove evropske imerijalističke politike, koja je razarala jedinstvo muslimanskog bića. Iako Jevrej, svojim porijeklom i ranim odgojem, Asad je još 20-tih godina prošlog stoljeća tvrdio da je cionizam pogrešna politika sluteći kako će politika masovnog naseljavanja židova u Palestini proizvesti nesagledive posljedice za oba naroda – Arape/Palestince i Jevreje.
Prelazak na islam
Za Leopolda Weissa 1926. godina je ključni trenutak njegovog života. Te godine, u Berlinu, prihvata islam kao svoje krajnje i jedino duhovno ishodište, što čine i njegova 15 godina starija supruga i njen malodobni sin. Te godine Evropljanin i Jevrej Leopold Weiss postaje musliman Muhammed Asad, a o svome preobraćenju izvještava oca, koji na njegovo pismo nikada nije odgovorio. Nekoliko mjeseci kasnije sestra ga obavještava da je činom prelaska na islam za oca postao mrtav čovjek, a odnose će popraviti tek sredinom sljedeće decenije. Sa ocem, koji je u konačnici prihvatio njegovu odluku, imao je bogatu i intimnu pismenu prepisku sve do 1942. godine kada su on i Asadova sestra deternirani u nacističke koncentracione logore i tamo ubijeni kao žrtve holokausta.
Asadov život obilježiće poznanstvo sa jednim čovjekom, kako je sam pisao, možda najvećom muslimanskom političkom ličnošću koju je upoznao, ocem Kraljevine Saudijske Arabije, kraljem Ibn Saudom. O njegovoj političkoj viziji i borbi za uspostavljanje pravedne, muslimanske monarhije Asad će pisati sa mnogo toplih emocija, ali uvijek uz intelektualnu ogradu i racionalnu kritiku. U poznijim godinama, zapisivao je, nije mogao ne primjetiti kako Ibn Saud propušta priliku biti istinski islamski vladar i predvodnik obnove velike muslimanske države – halifata.
Na putovanju u Indiju susreće se sa Muhammedom Ikbalom, koji snažno utječe na njegove svjetonazore, a svojim znanjima politike i filozofije pomogao je u skiciranju obrisa za stvaranje muslimanske države na indijskom potkontinentu. Po osnivanju Pakistana biva imenovan za direktora Odjeljenja za islamsku obnovu, nakon čega biva premješten u pakistansko ministarstvo vanjskih poslova. Po završetku političke karijere povlači se u Maroko, gdje se posvećuje publicističkom i prevoditeljskom radu.
Leopold Weiss, koji je u 26-oj godini života postao Muhammed Asad umire 1992. godine u 92-oj godini života kao jedan od najznačajnijih islamskih mislilaca i preporoditelja islama.
Stvarno i simboličko putovanje
Priča Leopolda Weissa priča je o čovjeku koji je još u najranijoj životnoj mladosti prozreo ispraznost evropskog modernističkog racionalizma i njegove ateističke i tehnicističke ideologije, koja je u svojoj znanstvenoj aroganciji odbacila spiritualističku i duhovnu stranu ljudskog bića.
Za Leopolda Weissa islam je bio ono posljednje ljudsko pribježište, mjesto gdje čovjek nalazi spas od nihilističkih ideja savremenog svijeta; u islamu je Muhammed Asad prepoznao onaj savršeni spoj konkretnog i onostranog, materijalnog i duhovnog, konačnu riječ/logos/zakon po kojem ljudski život mora da se ravna.
Malo je knjiga koje svojom iskrenošću, ljepotom opisa i intelektualnim idejama na tako upečatljiv način opisuju život individue kao knjiga Put u Meku Muhammeda Asada. To stvarno i simboličko putovanje, od Galicije, Beča i Berlina do Rijada, Medine i Meke zapravo je ljudsko putovanje u kojem je čovjek, gladan znanja i spoznaja života i svijeta, prešao težak put od izgubljenosti u duhovnom ateizmu do potpune ispunjenosti smislom i značenjem u vjeri u jednog Boga.
Izvor: Al Jazeera
Jasmin Agić
Jasmin Agić
