Litije u Crnoj Gori slika i prilika Danteove “Božanstvene komedije”

235

Božanstvena je to komedija. Takozvane “mirne i dostojanstvene” litije po ulicama crnogorskih gradova. Litije koje predvodi čovjek koji je majku Radovana Karadžića, zato što je rodila i odgojila ratnog zločinca, proglasio sveticom; čovjek koji je u Cetinjski manastir uveo naoružanog zlikovca Željka Ražnatovića Arkana i njegovu životinjsku pratnju; čovjek koji sebe zove Amfilohijem, koji tvrdi da je Srebrenica mit, na kojem Bošnjaci pripremaju nove pokolje Srba. Litije koje predvodi Srpska pravoslavna crkva.

Čak i da ste juče na Zemlju sletjeli sa Marsa, prostom internet-pretragom pronaći ćete da je ta crkva još “1995. godine izgubila sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Liberation, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini”. Veliki Mirko Đorđević je o tome, u knjizi Kišobran patrijarha Pavla, pisao ovako:

Zastanimo tu, nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svjedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić, i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC-a. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.

Vučićeve ‘balkanske unije’ i tenkovi
Litije koje, tvrdi se, nemaju ništa sa srpskim nacionalizmom. Onda: Aleksandar Vučić, koji pod ruku uhvati Edija Ramu, pa u Albaniju dozovu Mila Đukanovića, da razgovaraju o “saradnji, ukidanju granica” i “malom Schengenu” i “evropskoj budućnosti regiona”. Nekoliko dana kasnije, Vučić šalje avion Vlade Srbije u Podgoricu, da pokupi Andriju Mandića i Milana Kneževića, pa ih odvede u Beograd, da tu prime instrukcije o (neuspješnom) bacanju suzavca u crnogorskom parlamentu i (uspješnom) postavljanju balvana na crnogorske drumove.

Andrija Mandić nakon toga, iz zgrade Skupštine u Podgorici, Srbe pozove na sveti rat – da budu “Hristovi vojnici”, tačno tako je rekao. Aleksandar Vučić, koji jedan dan stvara balkanske unije, a drugi razmišlja o slanju tenkova na Crnu Goru, što, kako je rekao, ipak neće učiniti. Onda: Milo Đukanović, pod čijom vlašću je Amfilohije počinio sve svoje gadosti. Pod čijom vlašću je vršen nelegalan upis državne imovine na SPC, Amfilohija, MCP, ko zna na koga sve ne – dakle krađa državne imovine. Pod čijom vlašću je Amfilohije od Ostroga napravio seoski vašar. Pod čijom vlašću je Amfilohije nelegalno zidao, prepravljao, srbizovao i uništavao crnogorsko sakralno nasljeđe, a da ga niko u tome nije spriječio.

Pod čijom vlašću je Amfilohije na Rumiju helikopterom, posve mimo zakona, popeo limenu crkvu, koju do danas niko sklonio nije. Pod čijom vlašću je crnogorsko pravosuđe stajalo nijemo i nemoćno dok je Amfilohije Crnogorce i vjernike Crnogorske pravoslavne crkve nazivao volovima, Crnogorsku crkvu “autofekalnom”, a crnogorske građane muslimane “lažnim ljudima”, pa još i “lažne vjere”.

Tihi intelektualci svih nacija
Nije pravosuđe, zapravo, tek stajalo, nego je Amfilohiju bilo saučesnik. Jer je crnogorsko tužilaštvo Amfilohijev govor okarakterisalo kao “poziv na mir, toleranciju i međusobno poštovanje ljudi”. Milo Đukanović, koji sada treba da stane na kraj tom i takvom Amfilohiju, nakon što je njegovu crkvu pustio da 30 godina bude država u državi. Milo Đukanović, pod čijom je trodecenijskom vladavinom negativna selekcija u izboru “kadrova” dovedena do savršenstva, pa su crnogorske institucije napunili mediokriteti i prijetvorne kukavice, te se njegova mizerna Akademija nauka i umjetnosti, ta skupina govornika na seosko/plemenskim svadbama i sahranama, i njegov poslovni partner, a predsjednik te akademije, ne usuđuju pisnuti pred velikosrpskim cunamijem koji pustoši Crnu Goru.

Pa crnogorski takozvani građanski i slobodni intelektualci, koji aktivno pomažu velikosrpstvo u Crnoj Gori i za to dobijaju javne pohvale od Srpske pravoslavne crkve. Pa crnogorski intelektualci, koji drže da je kritika Mila Đukanovića atak na državnost Crne Gore. Pa srpski takozvani građanski i slobodni intelektualci, koji tvrde da velikosrpski nacionalizam ne postoji – jer je, naime, poražen u ratovima devedesetih?! U prošlom kolu je poražen i Manchester United, pa i dalje postoji. Pa bošnjački “slobodni i građanski” intelektualci, od kojih niko nikada nije čuo riječ kritike bošnjačke politike. Pa albanski “slobodni i građanski” intelektualci, od kojih niko nikada nije čuo riječ kritike velikoalbanskog nacionalizma…

Potom, najugledniji svjetski intelektualci. Recimo, nobelovac Peter Handke, koji za desničarski časopis Ketzerbriefe 2011. godine, govoreći o genocidu u Srebrenici, kaže: “Meni se čini da je to bio osvjetnički akt srpske strane. Nije da bih ga osuđivao, ali ga ne mogu ni bezrezervno odobriti.” Pa rasprava o tome da li je Handke osudio genocid, koja je ličila na raspravu o tome je li Zemlja ravna ploča. Pa Nobelov komitet, koji u onome što je Handke pisao i govorio nije pronašao ništa sporno. To što njihov laureat genocid ne bi osudio, a ne bi ga ni “bezrezervno odobrio”, što će reći da bi ga odobrio sa rezervom – nije ništa sporno? To je komitet, to je akademija, to je najprestižnija nagrada za književnost?

Profućkani simbolički kapital Sarajeva
Pa licemjeri koji tvrde da u slučaju hulje koja genocid odobrava sa rezervom treba odvojiti “lik od djela”. Zašto onda ne štampati kalendare sa Hitlerovim slikama? Da, te su slike jad i kič, no takve se i stavljaju na kalendare. Da, on je zločinac kakvoga svijet ne pamti, ali, velite, treba odvojiti lik i djelo – njegov lik nije razlog da mu ne organizujemo izložbu i dodijelimo mu pokoju posthumnu nagradu? Sva ta užarena rasprava o onome za šta i za koga postoji precizna i kratka riječ – smeće.

Pa do juče predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kojem je životna misija da uništi zemlju čiji je predsjednik. Pa – da se ovoga puta zadržimo na Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, a ostatak našega jada ostavimo po strani – najveća stranka u Bošnjaka, koja je uspjela da profućka beskrajni simbolički kapital stradalog Sarajeva i izmučene Bosne, stranka koja, kao sve ostale vladajuće stranke u našim komičnim državama, naciju i državu brani bezakonjem, krađom i rasprodajom preostalog porodičnog srebra. Itakodaljeitomeslično…

Božanstvena je to komedija. Da, sve pobrojano je tragično, no to ne znači da nije smiješno.

Izvor: Al Jazeera