Magistar Haris Hećimović: „Dokle ćemo strašiti vjernike kaburom i smrću, a ne spominjati drugu stranu?“

Status koji je magistar islamskih nauka Haris Hećimović objavio na svom Facebook profilu izazvao je snažne reakcije javnosti, jer je otvorio jedno od najosjetljivijih pitanja u vjerničkom životu: zašto se vjernicima češće govori o kazni nego o Allahovoj milosti? Hećimović je svoj tekst započeo rečenicom koja je već postala viralna:

„Dokle ćemo strašiti vjernike kaburom i smrću ne spominjući drugu stranu?“

U nastavku se pita zašto se u vjerskim krugovima uporno potencira kaburski azab i kazna, a zanemaruje ono što islam donosi kao najveću nadu — milost Milostivog.

„Zašto se vjernicima ne govori o milosti Milostivog? Zašto se vjernik ne motiviše susretom sa Gospodarom koji nas je stvorio i koji nas voli?“

Hećimović ističe da se vjera ne može graditi na zastrašivanju, jer Allahova kazna nikada nije bila glavni instrument u odnosu prema ljudima. Podsjeća da se vjeroučitelji, predavači i daije trebaju zapitati zašto rijetko govore o drugačijem stanju u kaburu — o nagradi, ljepoti i rahatnosti koju vjernik može doživjeti.

„Gdje je opis stanja dobrih ljudi u kaburu kako bi se dao podstrek mnogima da budu takvi?“

U svom statusu donosi citat koji je mnoge vjernike posebno ohrabrio — kako će dobrim ljudima u kaburu biti rečeno:

„Istinu je rekao moj rob. Namjestite mu kabur džennetskom posteljinom, nahranite ga džennetskom hranom i otvorite mu vrata ka Džennetu.“

Taj opis, kaže Hećimović, daje snagu vjerniku da se raduje ahiretu, a ne da ga se plaši. Dodaje da će duše dobrih vjernika biti u društvu najbližih koji su preselili prije njih, te da će se međusobno radovati.

„Toliko će mu se radovati i pitati za žive koji su ostali iza njega, da će jedna od tih duša reći: Pustite ga neka se odmori, on dolazi sa dunjaluka u kome je puno brinuo i umarao se.“

Upravo ta slika rahatluka i susreta na ahiretu — dodaje — treba biti više prisutna u našim džematima, predavanjima i razgovorima. Jedan od najjačih dijelova njegovog statusa odnosi se na tretman ljudi koji griješe, a ipak traže povratak vjeri. Hećimović pita:

„Zašto one koji naprave neki grijeh izgonimo iz Allahove milosti kao da se radi o nevjerniku?“

Podsjeća na hadis o čovjeku koji je govorio:

„Tako mi Onoga u čijoj je moći duša moja, Allah će na Sudnjem danu toliko praštati da će se i sam Iblis ponadati oprostu.“

Hećimović ističe da je islam vjera nade, optimizma i radosti, a ne stalnog mraka i straha:

„Zaista je Islam došao sa nadom i spasom, pozivom u optimizam i pozitivnost. Došao je kao radost i podstrek na lijepe vijesti pokorima.“

Njegova završna poruka glasi:

„Vjernici i vjernice, trudite se i radujte se dobrim djelima, klonite se zabrana, pa raduj se milosti Gospodara i Njegovom Džennetu.“

Hećimovićev status izazvao je više od hiljadu reakcija i stotine dijeljenja.
Najčešći komentari ističu:

• „To je moj Šejh. Allah te nagradio na ovako lijepim riječima.“

• „Svaka čast za tekst.“

• „Kako lijepo napisano, mašallah.“

Drugi su upozorili da se mora govoriti i o kazni i o milosti:

• „Mnogi žele slušati samo o Allahovoj milosti, a alergični su na pomen o kaznama.“

• „Mnogo mladih priča samo o Džehennemu i zabranama — hvala ti što si ovo spomenuo.“

Posebno se izdvojio komentar Masleše Zulkifla, koji je napisao detaljnu analizu, tvrdeći da neki vjernici prerano osjećaju sigurnost od kazne i time potcjenjuju ozbiljnost ahireta.
S druge strane, brojni čitaoci su naglasili da je Hećimovićev pristup uravnotežen, blag i potreban, posebno u vremenu kada se ljudi bore s depresijom, tjeskobom i strahom.