AKSIĐIN (Turska) – U srcu Turske, među brojnim selima koja već generacijama čuvaju bosanski jezik, običaje i sjećanja na stari kraj, živi i Refadija Ulukar, žena čija životna priča povezuje Rožaje, Novi Pazar, Travnik i Anadoliju. Njena ispovijest svjedoči o sudbinama hiljada bošnjačkih porodica koje su tokom prošlog vijeka napustile Sandžak i Bosnu, ali nikada nisu zaboravile svoje korijene.
„Moj otac Ibrahim Murić bio je porijeklom iz Rožaja, a majka iz Drage kod Novog Pazara“, priča Refadija dok sjedi ispred svoje kuće u selu Aksiđin. Iako je veći dio života provela u Turskoj, uspomene na porodičnu prošlost prenose se s generacije na generaciju i danas su sastavni dio njenog identiteta.
Njena porodica stigla je u Tursku dok je ona bila tek dvogodišnja djevojčica. Otac je donio tešku odluku da napusti tadašnju Jugoslaviju i sa suprugom i djecom započne novi život. Kako kaže, iza sebe su ostavili rodbinu i uspomene, a pred sobom imali samo neizvjesnost.
„Nije bilo lako. Otac je radio teške poslove u željezari, mukotrpno zarađivao i gradio život od nule. Kupio je zemlju, napravio kuću i podigao nas petoro djece“, prisjeća se Refadija.
Posebno zanimljiva je i priča njenog supruga. Njegov djed doselio je iz Travnika, dok je porodica kasnije nastavila život u Turskoj. Tako su se, kako kroz osmijeh kaže, „sastali Bosna i Sandžak“. Nakon udaje, Refadija je sa suprugom živjela u blizini Istanbula. Iako je grad pružao više mogućnosti za posao i život, njen suprug je odlučio da se vrati u rodno selo svojih predaka. U početku joj nije bilo lako da se navikne na seoski život.
„Tri godine sam se privikavala. Odrasla sam u gradu, radila u fabrici i navikla na drugačiji život. Ali danas me neko pita bih li se vratila u Istanbul – moj odgovor je: ne bih“, kaže ona.
Objašnjava da je upravo mir ono što joj danas najviše znači. U selu su vrata često otključana, komšije se međusobno obilaze bez najave, a ljudi jedni o drugima znaju gotovo sve.
„Ovdje nema straha. Ljudi su kao jedna porodica. U Istanbulu moraš zaključavati vrata i opet živjeti s oprezom. Ovdje toga nema“, govori Refadija.
Život joj nije bio lak. Ostala je bez supruga koji je preminuo prerano, ostavivši iza sebe porodicu koju je trebalo održati na okupu. Ipak, danas s ponosom govori o svojoj djeci, unucima i slozi koja vlada među njima.
„Djeca su moje najveće bogatstvo. Slušamo jedni druge, poštujemo se i pomažemo. To je ono što čovjeku ostane“, kaže ona.
Iako je posljednji put u Sandžaku bila kao djevojčica, priznaje da nikada nije zaboravila kraj iz kojeg su došli njeni roditelji. Poseban osmijeh izaziva sjećanje na priču koju je njen otac često prepričavao – kako je prilikom odlaska u Tursku novac sakrio u njene dječije čizmice kako bi ga neprimjetno prenio preko granice.
Danas, u selima poput Aksiđina, još uvijek se mogu čuti prezimena Murić, Pilavović, Nurić i brojna druga koja vode porijeklo iz Sandžaka i Bosne. Uprkos decenijama provedenim daleko od zavičaja, njihovi potomci i dalje govore jezik svojih predaka, čuvaju običaje i prenose priče o Rožajama, Novom Pazaru, Travniku i drugim mjestima iz kojih su nekada krenuli na dug put prema Turskoj. Pogledajte emotivni video ispod teksta,