Dok se u glavnom gradu Ašhabadu uzdižu mramorne palate, zlatni spomenici i luksuzni kompleksi vrijedni milijarde dolara, obični građani Turkmenistana svakodnevno se suočavaju sa nestašicama osnovnih životnih namirnica, nezaposlenošću i siromaštvom. Paradoks ove srednjoazijske države jedan je od najvećih u savremenom svijetu. Turkmenistan danas posjeduje četvrte najveće rezerve prirodnog plina na planeti. Teoretski, njegovi stanovnici trebali bi živjeti među najbogatijim narodima svijeta. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Uprkos ogromnom prirodnom bogatstvu, zemlja se često navodi kao jedan od najzatvorenijih i najrepresivnijih režima na svijetu.
Od trgovačke sile do pustinjske izolacije
Historija današnjeg Turkmenistana seže hiljadama godina unazad. Nekada su ovim prostorima prolazile najvažnije trgovačke rute Puta svile. Gradovi poput Merva bili su među najvećim i najbogatijim centrima islamskog svijeta, sa stotinama hiljada stanovnika, bibliotekama i naučnim ustanovama. Međutim, mongolska osvajanja u 13. stoljeću gotovo su izbrisala ovu civilizaciju. Uništeni su sistemi navodnjavanja koji su omogućavali život usred pustinje, a mnogi gradovi nikada nisu obnovljeni. Karakumska pustinja polako je progutala nekadašnja poljoprivredna područja. Tokom 19. stoljeća Turkmenistan je pao pod vlast Ruskog carstva, a kasnije i Sovjetskog Saveza. Moskva je od ove republike napravila ogromnu plantažu pamuka i izvor prirodnog plina za ostatak Sovjetskog Saveza.
Država stvorena za jednog čovjeka
Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, vlast je preuzeo Saparmurat Nijazov, bivši komunistički lider koji će ubrzo postati jedan od najneobičnijih diktatora modernog doba. Proglasio se „Turkmenbašijem“ – ocem svih Turkmena. Njegovi zlatni kipovi počeli su nicati širom zemlje, a najpoznatiji među njima bio je pozlaćeni spomenik koji se okretao prema suncu kako bi lice predsjednika uvijek bilo obasjano sunčevim zracima. Nijazov je otišao toliko daleko da je mjesece u godini preimenovao po sebi i članovima svoje porodice. Čak je i tradicionalni naziv za kruh zamijenjen imenom njegove majke. Njegova knjiga „Ruhnama“ postala je obavezna literatura za sve građane. Bez poznavanja sadržaja te knjige bilo je gotovo nemoguće dobiti posao, vozačku dozvolu ili završiti školovanje.
Milijarde za palače, a narod u redovima za brašno
Početkom 2000-ih rast cijena energenata donio je Turkmenistanu ogromne prihode. Umjesto ulaganja u razvoj društva, obrazovanje i zdravstvo, milijarde dolara trošene su na monumentalne projekte. Ašhabad je pretvoren u grad bijelog mramora, izgrađene su luksuzne palače, gigantske džamije, umjetna jezera usred pustinje i prazni turistički kompleksi na obali Kaspijskog mora. Dok su strani mediji izvještavali o blještavim građevinama, veliki broj stanovnika živio je u trošnim kućama, bez stabilnih prihoda i perspektive za budućnost. Posebno kontroverzan ostao je sistem proizvodnje pamuka, gdje su stotine hiljada ljudi godinama bile primorane učestvovati u sezonskim radovima pod strogom kontrolom države.
Nasljedna vlast i nastavak apsurda
Nakon Nijazovljeve smrti 2006. godine vlast je preuzeo Gurbanguli Berdimuhamedov, nekadašnji ministar zdravstva i lični zubar pokojnog predsjednika. Mnogi su očekivali reforme, ali je umjesto toga nastao novi kult ličnosti. Zlatni kipovi nisu nestali – samo su promijenili lik. Berdimuhamedov je podizao spomenike sebi, svojim konjima pa čak i psima. Njegove odluke često su izazivale nevjericu. U jednom periodu zabranjeni su crni automobili, a građani su bili prisiljeni prefarbati vozila u bijelu boju, koja je bila omiljena boja predsjednika. Godine 2022. vlast je predao svom sinu Serdaru Berdimuhamedovu, čime je Turkmenistan praktično postao nasljedna politička dinastija.
Lekcija iz srca Centralne Azije
Priča o Turkmenistanu pokazuje kako ogromno prirodno bogatstvo samo po sebi ne garantuje prosperitet. Zemlja koja leži na trilionima kubnih metara prirodnog plina danas ostaje simbol zatvorenog društva u kojem politička moć i kult ličnosti imaju prednost nad interesima građana. Dok zlatni spomenici i mramorne palače i dalje sjaje pod pustinjskim suncem, milioni Turkmena nastavljaju živjeti daleko od bogatstva koje se nalazi ispod njihovih nogu. Turkmenistan je tako postao jedan od najupečatljivijih primjera kako država može biti bogata resursima, a istovremeno siromašna slobodom.